Kakve su sve bizarnosti kod nas moguće polazeći već od samouništavajućeg HDZ-ova lupinga s nizom pogrešnih poteza izvedenih radi uzaludnih pokušaja spašavanja Tomislava Karamarka u režiji tako velike stranke s takvom poviješću. Još jučer politički “velikani” Ivan Domagoj Milošević, Ivan Šuker, akademik Željko Reiner, Darko Milinović... samouvjereno su dijelili političke lekcije da bi pod teretom svima vidljivih svojih nebuloza tek jučer potpisali svoje političko umirovljenje. Dakako, ako u HDZ-u konačno shvate kako su u velikoj nevolji, ali i u velikoj prilici.
Bizarno je i nezabilježeno u našoj koječime bogatoj politici da se Karamarko aktivirao za rad u raspuštenom parlamentu. Zastupnici će vjerojatno ovoga tjedna odraditi preostali posao, osim ako ne bude izvanredne potrebe, dok će Karamarku mandat tek onda biti aktiviran, od subote 25. lipnja! Koji je javni smisao njegova aktiviranja!? S obzirom na to da je nakon “nakaradne” odluke Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa podnio ostavku na mjesto prvog potpredsjednika Vlade, prema članku 15c Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika Karamarko nema pravo na dužnosničku plaću po isteku mandata (šest mjeseci po 18.400 kuna i šest mjeseci 9200 kuna). Jer, dužnosnik koji je razriješen na osobni zahtjev nema pravo na tu povlasticu ako na dužnosti nije proveo “najmanje godinu dana”. Za saborske zastupnike to ne vrijedi, odgovoreno nam je iz Hrvatskog sabora, jer Zakon o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru nema sličnog ograničenja. Most je predlagao ukidanje te povlastice, ali na to nisu pristali ni HDZ ni SDP. S obzirom na to da je opozvan, a nije podnio ostavku, Tihomir Orešković može uživati dužnosničku povlasticu, ali ne i ostali članovi Vlade koji su temeljem Ustava bili prisiljeni podnijeti ostavku.
Za razliku od njih, Karamarko se “snašao”. Pitanje je i što je s odredbom iz Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor prema kojoj mirovanje zastupničkog mandata “ne može trajati manje od šest mjeseci”. Naime, prema izvješću Mandatno-imunitetnog povjerenstva Karamarku je mirovanje mandata započelo 22. siječnja 2016. i spomenuti rok istječe 22. srpnja. Pitanje je i tko bi se sada u uređenoj pravnoj državi eventualno time htio i trebao baviti kad već nitko u Saboru nije.
U Saint-Étienneu smo uz, za neupućene bizarnu huligansku predstavu, istodobno nesvjesno, jer nam je zbog težine trenutka bakljadu teško ogoliti od nogometno-političkog konteksta, svjedočili i “superhik” paradoksu. Hrvatski heroji, junaci, vitezovi, prinčevi i kako sve mediji u euforiji ne tetoše tu skupinu radnika trenutačno vrijednih 288 milijuna eura ili više od dvije milijarde kuna, preklinjali su brojčano otprilike jednaku skupinu huligana, koji su bezvrijedni na tržištu rada ili im se u najboljem slučaju vrijednost mjeri u desecima tisuća kuna na godišnjoj razini, da im dopuste da odrade još tih nekoliko minuta svoga posla. Te su molbe tada vrijedile dva milijuna eura premija koliko bi igrači dobili za pobjedu umjesto remija i za plasman u osminu finala Eura. Toliko novca ona skupina siromaha ne može zaraditi da odradi pun radni vijek. Ne čudi što su nogometni bogataši uživali svesrdnu podršku čitave nacije koja bi tu skupinu siromaha u tim trenucima najradije linčovala. Kako ne bi, kad je veći dio nacije zaluđen od mogućnosti realizacije malo sportskog zadovoljstva i nacionalnog ponosa, a da ne govorimo o tomu koliko koristi bi od tog uspjeha imali mnogi trgovci, vlasnici kafića, proizvođači pića, turističke agencije, mediji, političari...
Kad bi bilo jednokratno moguće, igrači i HNS odrekli bi se dobrog dijela ako ne i cjelokupne svote kako bi izbjegli rizik kojem su izloženi. Ali očito nikad neće biti tog novca i tog rizika koji bi ih natjerao da se riješe bezakonja i nemorala u svojim redovima koji je uz inozemne iznimke ipak dijelom utkan i u njihove vrijednosti na tržištu radne snage, barem kad je riječ o prvom milijunu. Nogomet odavno nije samo igra, već vrlo ozbiljan biznis, osobito od 1995. kada je Europski sud pravde preko slučaja belgijskog nogometaša Jeana Marca Bosmana uklonio i posljednje barijere za slobodu trgovine nogometnom radnom snagom. Bizarno je i da je za 16 radnih mjesta u splitskoj upravi podneseno 905 molbi, dok se Ivica Todorić žalio kako uz 3000 nezaposlenih kuhara nije našao nijednog za svoje hotele te da se za druge poslove javilo 200 nezaposlenih, a ostalo ih je raditi 40. Ako nije u plaći, možda je problem što treba raditi u vrijeme Eura.
