Usporedo s najavom HDZ-a da bi trebalo provesti izmjene zakona koje će zaštititi lokalne čelnike od smjenjivanja zbog šarolikih sastava gradskih i županijskih parlamenata koji bi na proračunima mogli rušiti neposredno izabrane gradonačelnike, načelnike i župane (što je već prozvano „lex šerif“), sve se više pokazuje da izravni model biranja lokalnih šefova, uveden 2009. godine, nije ispunio očekivanja. Zasad se tek zna da je Ministarstvo uprave, po želji HDZ-a, ekipiralo povjerenstvo koje bi ovih dana trebalo održati prvi sastanak i koje će predložiti izmjene Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, te da bi glavna izmjena, prema najavama, bila ta da lokalni parlamenti više na proračunu ne bi mogli rušiti lokalnog čelnika (što je uvedeno 2013.), nego bi na izbore, ne prođe li proračun, ponovno išlo samo predstavničko tijelo. Hoće li povjerenstvo predložiti još neke izmjene zakona, znat će se nakon što započnu s radom. Argumentacija HDZ-a za učvršćivanje pozicije gradonačelnika, načelnika i župana jest ta da žele političku stabilnost i na lokalnoj razini jer su lokalni parlamenti nestabilniji i politički izmješaniji nego ikada dosad, pa žele izbjeći krajem godine, kada se usvajaju proračuni, ponovne izbore.
Godišnje 12 razrješenja
Međutim, sve se više postavlja pitanje što nam je uopće donio neposredni izbor lokalnih šefova osim što je još više učvrstio lokalne šerife, što je pasivizirao stranke jer ne kreiraju nove ljude nego se sve vrti oko neposredno izbranog čelnika koji je, s druge strane, praktički nesmjenjiv i imun na bilo koji stranački prigovor. Prof. dr. sc. Ivan Koprić, predstojnik Katedre za upravnu znanost na Pravnom fakultetu i naš najveći autoritet za lokalnu samoupravu, upravo je s doc. dr. sc. Mihovilom Škaricom objavio znanstveni rad „Evaluacija neposrednog izbora načelnika u Hrvatskoj nakon dva mandata: korak naprijed, nazad dva“, u kojem analiziraju što je taj model donio i zaključuju da nije postigao željene učinke. Ipak, Koprić ne predlaže ukidanje neposrednog izbora, premda je taj model kritizirao i prije nego što je uveden, nego sugerira promjene koje bi vratile povjerenje i zainteresiranost građana za lokalnu politiku.
No, krenimo redom. Koprić i Škarica utvrđuju da izravno biranje načelnika nije rezultiralo većom izlaznošću na lokalnim izborima. Iako je na prvim takvim izborima 2009. izlaznost porasla u odnosu na prethodne, s oko 41% na izborima 2005. na oko 47% na lokalnim izborima 2009., izlaznost na lokalne izbore od tada stagnira na oko 47% (na izborima 2013. i 2017.). Izlaznost, dakle, ni izbliza ne dosiže visoke vrijednosti iz 1990-ih kad je znala prijeći i preko 70%.
Nije se potvrdilo ni očekivanje, navode autori, da će neposredni izbori rezultirati većim uključivanjem građana u lokalnu politiku i izborne procese. Iako trend nije pravocrtan, navode, podaci nedvojbeno indiciraju smanjenje broja kandidacijskih lista i kandidata. Kandidacijskih lista 2005. bilo je 3914, a 2017. godine 2666. Koprić i Škarica navode da se nije ostvarilo ni očekivanje o povećanju broja nezavisnih političkih kandidata na lokalnim izborima, niti je bolji njihov uspjeh. Budući da je ukupno pao broj svih kandidacijskih lista, udio nezavisnih, piše u radu, ostao je podjednak. Tako je na lokalnim izborima 2009. bilo 435 nezavisnih kandidata, a 2013. godine 450. (Na izborima 2017., prema podacima Ivice Relkovića, 505 nezavisnih kandidata).
Da izravni izbor lokalnih čelnika nije potaknuo veću participaciju građana u lokalnoj politici, navode Koprić i Škarica, pokazuje i broj održanih lokalnih referenduma. Nakon 2009. godine, dakle od uvođenja neposrednog modela biranja, bilo je desetak referenduma, a samo su tri bila uspješna. U mandatu od 2013. do 2017. godine prosječno je godišnje bilo 12 raspuštanja predstavničkih tijela i razrješenja čelnika izvršne vlasti radi nedonošenja proračuna. Sukladno tome, teško je očekivati sto rušenja čelnika zbog neusvajanja proračuna, što predviđa ministar uprave Lovro Kuščević.
I kada je riječ o fondovima EU, neposredni izborni model nije pridonio većem povlačenju novca, pa su tako od 2011.do 2014. županije, gradovi i općine primil tek oko 311 milijuna kuna tekućih i kapitalnih pomoći iz europskih fondova, odnosno tek nešto više od 72 kune po stanovniku, izračunali su Koprić i Škarica. Oni zaključuju da će tek promišljena politika decentralizacije povećati realno značenje lokalnih i regionalnih jedinica za svakodnevni život građana. Mogu se očekivati bolji pokazatelji lokalne demokracije, a to je veća izlaznost na izbore, kandidiranje kvalitetnijih kandidata, frekventnije korištenje instrumenata neposredne demokracije itd. Koprić i Škarica predlažu izmjene propisa tako da i članovi lokalnih vijeća i skupština (pojedinačno ili skupno) mogu predlagati temeljne opće akte lokalnih jedinica, posebice proračun.
Profesionalni upravitelj
Predlažu i uvođenje izbora s otvorenim listama i mogućnošću preferencijalnoga glasa. Ali i uvođenje, barem u većim gradovima, uz gradonačelnika i profesionalnog upravitelja – chiefexecutive ili city manager – koji bi bio zadužen za svakodnevno upravljanje lokalnim upravnim aparatom. To bi bio, kažu autori, svojevrsni glavni tajnik grada kojeg bi imenovao lokalni načelnik a možda i lokalno vijeće po profesionalnim kriterijima na javnom natječaju. Autori smatraju da bi takva osoba pridonijela ravnoteži između upravne koordinacije i političke integracije.
Gosp. Turk ima praf. Ova dva kumrovacka izdanka koje novinarka predstavlja kao "naj-kompetetivnije strucnjake" traze jos jedan i nizu propalih inicijativa da nekako uguraju ljevicare u lokalnu vlast. On naroda izabrani celnici, bilo oni lijeve ili desne opcije, imaju moralnunu odgovornost voditi sredinu koja ih je izabrala u datom mandatu. Ako rade dobro ili lose - taj sud trebaju dati glasaci na sljedecim izborima. Jendostavno ko "pasulj", zar ne?. Unosenje bezgranicnih promjena samo moze lokalnom stanovnistvu dodadtno zgaditi ocit napor vracanja na kaos stare juge.