Politička i medijska recepcija presude koju je sutkinja Ivana Čalić, uime sudskoga vijeća, pročitala i objasnila dr. Ivi Sanaderu, pripadnicima njegove „kriminalne skupine“, HDZ-u i zainteresiranoj javnosti kreće se između krajnosti: otvorenog ili pritajenog ushićenja i osjećaja pobjedničkog trijumfa zagriženih protivnika HDZ-a i neskrivenog razočaranja i osjećaja nepravde novoga vodstva te stranke.
Zadrti ili zakleti protivnici HDZ-a pamte davno saborsko uzvikivanje tadašnjeg saborskog zastupnika, a danas ministra znanosti, obrazovanja i sporta dr. Željka Jovanovića: „HDZ je zločinačka organizacija“. Taj je borbeni poklič stavotvoritelj Davor Butković, ključni kovač kulta ličnosti bivšega karizmatičnog premijera, a današnjeg, sada je bjelodano, desetljetnog sužnja dr. Ive Sanadera, pretvorio u podlistak nedvosmislene poruke: „HDZ je od danas i službeno kriminalna organizacija“.
Ključna je poruka njegova kratkog podliska ovako sročena: „Naime, ako je dokazano da je HDZ – ne samo Ivo Sanader – nego HDZ, i to u vrijeme dok je bio na vlasti, funkcionirao kao organizacija koja je ilegalno pribavljala novac, i onda ga ilegalno distribuirala, ima li Hrvatska demokratska zajednica uopće pravo da i dalje sudjeluje u našem političkom životu?“
Novi vođe HDZ-a, predvođeni Tomislavom Karamarkom, zbog vlastite su neupućenosti skloni prihvatiti mišljenje da je presuda sudskoga vijeća na čelu kojeg je bila Ivana Čalić njihovu stranku doista proglasila zločinačkom organizacijom. Presudu, dosljedno tom krivom uvjerenju, smatraju suštinski nepravednom i pravosudno neodrživom. Već u prvom obraćanju javnosti, načelno stajalište HDZ-a izrazio je Tomislav Karamarko: Nikad, ali nikad, i to stalno ponavljam, nećemo prihvatiti kolektivnu odgovornost. Oni koji su počinili kaznena djela, pojedinci, trebaju za ta djela i odgovarati.”
Tužna je istina da ni Davor Butković, ni Tomislav Karamarko ne poznaju odredbe Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela (u duhu hrvatskog jezika prikladniji bi bio naziv: Zakon o kaznenoj odgovornosti pravnih osoba) koji je pradavnoga 11. rujna 2003. godine usvojio Hrvatski sabor (na vlasti je bila koalicija lijevih stranaka, a u Banskim dvorima vlada Ivice Račana) i koji je stupio na snagu 24. ožujka 2004., da bi se nakon toga dva puta mijenjao i dopunjavao. Izrada, tri čitanja i izglasavanje tog zakona dokinuli su višestoljetnu pravnu i pravosudnu dogmu i praksu prema kojoj pravne osobe (trgovačka društva, nevladine udruge, sindikalne organizacije pa i političke stranke) – zbog toga što nemaju um, svijest, volju, savjest i ćudoređe – ne mogu biti kazneno odgovorne. Kaznena odgovornost bila je dotad predviđena samo za ljude (”fizičke osobe“), dok su pravne osobe mogle bile odgovorne samo za prekršaje i nanesene štete: pred prekršajnim i trgovačkim sudovima.
Promjena pravne dogmatike, teorije i prakse u Hrvatskoj bila je posljedica općega trenda koji je vladao Europskom unijom (još uvijek ne i anglosaksonskim pravom).
Jedan od prvih opsežnih preglednih znanstvenih članaka o tom novom obliku kaznene odgovornosti napisala je prof. dr. Zlata Đurđević već 23. studenoga 2003., a današnji je predsjednik Republike dr. Ivo Josipović popularno-znanstveni članak o istoj temi u Poslovnom tjedniku objavio 23. prosinca 2003.
O desetogodišnjoj pravosudnoj praksi i povijesnim poukama primjene Zakona, vrlo važan članak „Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela – Prolazne dječje bolesti ili (ne)rješiva kvadratura kruga“ zajednički su 5. studenoga 2012. objavili prof. dr. Davor Derenčinović i Dragan Novosel, zamjenik bivšega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
Ta tri članka spominjem jer mi se čini da bi brojnim političarima-pravnicima, pa i Tomislavu Karamarku i Jadranki Kosor, koji su pravne fakultete završili kad je vladala pravna dogma „Societas delinquere non protest“, bilo pametno da su ih pročitali prije nego što su komentirali nepravomoćnu presudu Ivane Čalić i njezina Vijeća.
Naime, Ivana Čalić izuzetno je obrazovana, odgovorna, sistematična pa i hrabra (što je već vrlo dugo u Lijepoj Našoj vrlo važno!) sutkinja da bi HDZ osudila kao „zločinačku organizaciju“.
Kazna koju je sutkinja Čalić odmjerila HDZ-u je takozvana izvedena ili derivirana kazna za kaznena nedjela koja su u njezino ime i za njezinu korist učinile odgovorne osobe koje je predvodio njezin tadašnji predsjednik i predsjednik Vlade RH dr. Ivo Sanader.
U presudi je djelovanje te „kriminalne skupine“ sutkinja Ivana Čalić ovako opisala: „Ivo Sanader je organizirao grupu ljudi s ciljem počinjenja kaznenog djela. Ratko Maček, Barišić, Pavošević i Nevenka Jurak bili su dio njegove kriminalne skupine. Sanader je bio na čelu grupe te je svojim sudionicima davao naloge, koje su oni i izvršavali”.
Dakle, nema „kolektivne odgovornosti“, kako javno tvrdi Tomislav Karamarko, pa ni HDZ-a kao „zločinačke organizacije“, već je postojala „kriminalna skupina“ kojoj je idejni tvorac, glavni organizator i jedini nalogodavac (prema presudi sudskoga vijeća) bio dr. Ivo Sanader.
Upravo zbog toga što su financijske, moralne i političke posljedice koje je dosad trpio i koje će ubuduće trpjeti HDZ i njegovo brojno članstvo iznimno velike, čudi me inzistiranje Tomislava Karamarka na tezi o kolektivnoj odgovornosti.
Ne čudi me, dakako, neznanje i politikantstvo Davora Butkovića, takozvanog novinara i stavotvoritelja koji je godinama stvarao kult bivšega premijera, da bi na kraju objavio izmišljeni intervju s njim.
Evo, uostalom, početka njegova podliska „Kako je Sanader uspio“ objavljenog u Jutarnjem listu 5. studenoga 2005.:
„O, Bože moj, tko će izdržati s ovim čovjekom, komentirao je, kroz mješavinu nevjerice i ironije, Nino Pavić, vlasnik Europapress holdinga, prije otprilike osamnaest mjeseci, kad samo se vraćali s jedne večere s Ivom Sanaderom. Pavić, koji tada još nije osobito dobro poznavao Sanadera, osjećao se donekle pregaženim golemom količinom energije i ambicija što ih je u ono vrijeme novi predsjednik Vlade emitirao tijekom skoro petosatnog sjedenja za stolom u njegovu domu, kada smo, osim što smo razgledali Sanaderovu veliku kolekciju slika domaćih majstora, i dugo i koncentrirano razgovarali o politici, otvorili i buteljku Dom Perignona iz 1990. godine.“
I sasvim na kraju.
Ako se Tomislav Karamarko još uvijek nada, a po svemu se tako čini, da bi Vrhovni sud ili, na kraju krajeva, Sud za ljudska prava u Strasbourgu, mogao poništiti odluku Ivane Čalić i njezina Vijeća, želim mu kao negdašnjem nanbudo suborcu poručiti: uludo se nadaš!
Umjesto najave „povratka u baraku“ (Milan Kovač) i lamentiranja o velikoj nepravdi i kolektivnoj odgovornosti, HDZ kao stranka koja ima i te kako „korisnu prošlost“ (jer je imala ključnu ulogu u stvaranju, obrani i oslobađanju zemlje), iz političke i financijske krize treba tražiti – pobjednički izlazak.
Kad crveni krenu u zatvor trebat ce organizirati cijelu Croatiju Bus oko prijevoza kriminalaca... Sanaderovim stopama će Milanović, njegov učenik i nesposobna družina...