U ovom trenu u zagrebačkom HDZ-u i dobrom dijelu njihovih glasača već zvoni na uzbunu. Veljača je na izmaku, i miševi i mačke već su obavile svoje, a usamljeni mačor HDZ ne da još nije predstavio svojeg kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, već još uvijek nema ni pojma tko bi to uopće mogao biti.
Za to vrijeme, SDP i HNS povukli su zajednički potez bijelim figurama. Premda će se Bernardiću prije ili kasnije strateški osvetiti to što SDP također nije bio sposoban naći vlastitog kandidata, a eventualni uspjeh Anke Mrak Taritaš dugoročno bi mu donio mnogo više glavobolje nego razloga za trijumf, ovaj potez ipak mu u ovom trenutku donosi taktičku prednost, jer se sad HDZ mora prilagođavati njima.
HNS i SDP sad imaju kandidatkinju koja bi, ako ne bude međusobnih opstrukcija, realno mogao ući u drugi krug, odnosno u izravni dvoboj s Bandićem, što je već uspjeh sam po sebi. I to je ono oko čega se zapravo vodi bitka – cilj (još) nije pobijediti Bandića, već onemogućiti HDZ da se progura u finale natjecanja i vrati svoje mjesto vodeće političke snage i u glavnom hrvatskom gradu.
Istraživanja, kao i rezultati posljednjih izbora, sugerirala su da HDZ ima razloga za optimizam i na lokalnim izborima u Zagrebu, da je ovo jedinstvena prilika za trijumfalan povratak. No, kako vrijeme odmiče, po tko zna koji put nameće se isto pitanje: žele li doista baš svi u HDZ-u iskreno tu pobjedu koja bi bila okrunjena detroniziranjem Milana Bandića? Ili će se dogoditi i još jedan lažni juriš, u kojem će za kandidata istaknuti nekog zeca za utrku - samo kako bi Bandić ostao tu gdje jest, a s njime i status quo?
HDZ ima već ustaljenu praksu takvih namjernih pobačaja u izborima za dva od tri ključna mjesta u državi - na predsjedničkim i zagrebačkim izborima. Andrej Plenković kao da je zaboravio lekciju koju je naučio vodeći kampanju Mate Granića, koji je nije ušao ni u drugi krug ponajprije zbog opstrukcija u vlastitoj stranci.
Rezultat toga je da je dva mandata na Pantovčaku proveo HDZ-ov disident, prebjeg i “detuđmanizator” Mesić, a za njim pak i bljedoliki SDP-ovac Josipović. Duboko sam uvjeren da bi Josipović i danas sjedio na Pantovčaku samo da angažman Milana Kujundžića nije natjerao HDZ na mobiliziranje i onih snaga koje bi inače ostale pasivne.
Među zagrebačkim hadezeovcima mnogi se još nadaju da Plenković ima nekog skrivenog asa u rukavu, no zapravo su svi svjesni da će svaki ozbiljan kandidat triput promisliti hoće li ovako blizu izborima uskočiti u vatru i izložiti se pogibelji. Za Plenkovića osobno, barem među onima koje javnost prepoznaje, idealan je bio Drago Prgomet, no lako je moguće da je zbog višemjesečnog premijerovog oklijevanja ta prilika već izgubljena.
Koliko je bitno krenuti na vrijeme pokazuje primjer Andre Krstulovića Opare u Splitu, kojemu isprva nisu pridavali izglede, no očito je da on svoju priliku koristi izvanredno dobro, predstavljajući glas naglašeno civilizirane, intelektualne desnice u Hrvata koja odudara od stereotipne histerizirane predodžbe koju nameće oporba i dio medija. Do sada takav pristup nije kurio u Splitu, no, čini se da Opara nailazi na odličan prijem kod Splićana zamorenih kerumovštinom.
Prgomet je svjestan koliko mnogo neprijatelja ima u onom dijelu stranke koji mu još nije oprostio disidentstvo i koji mu ne bi pružio podršku od srca, no upravo to njegovo disidentstvo moglo je biti ključan faktor u zadobivanju glasova onih glasača izvan HDZ-a bez kojih pobjeda na izborima u Zagrebu nije moguća.
Zašto je Plenković, suprotno vlastitim iskustvima, toliko dugo čekao? Loši savjeti ne mogu biti isprika, jer sad zbog toga gubi uzde iz ruku. Htio on to ili ne, pojedini kandidati sami se nameću. Za Kalmetu, koji nosi na nacionalnoj razini štetan teret afera na leđima, to je shvatljivo, jer on i dalje lokalno donosi mnoštvo glasova i gotovo pa garantira pobjedu, no to isto ne vrijedi i za Josipu Rimac, koja za svoju kandidaturu ne čeka amen s vrha stranke.
Situacija bježi kontroli i u nekim drugim gradovima, poput Požege, gdje se nadmeću dva stranačka kandidata i struje koje iza njih stoje. U Osijeku je HDZ našao izvrsnu kandidatkinju, dragovoljku Domovinskog rata i poznatu književnicu Ivanu Šojat, koja svojom biografijom, pojavnošću i retorikom ima kapaciteta povezati glasačko tijelo koje je u Osijeku do sada bilo nespojivo, no, sudeći prema sastavu tima koji joj se nameće, i ona će morati razmišljati ima li stvarnu podršku ili ne, odnosno hoće li je neki pokušati spriječiti da postane novi faktor koji će poremetiti desetljetnu trgovinu centara političke moći u Osijeku. To bi bila izuzetna šteta, jer kandidat takvog profila čak i u Zagrebu bi imao velike šanse za pobjedu.
A može li HDZ takvog kandidata naći u Zagrebu? Mnogi su tamo i danas uvjereni da je idealan kandidat takvog profila jedino Zlatko Hasanbegović te da bi on pomeo protivnike. No, iako nema dvojbe da bi on ostvario pristojan rezultat, pitanje je koliko glasova može osvojiti izvan HDZ-ovog izbornog tijela.
Po svemu sudeći, i Hasanbegović bi radije podržao nekog drugog. Naprimjer, Brunu Esih. Ona neće moći dobiti formalnu podršku stranke ništa više no što bi to mogla Sandra Švaljek, ali će odvući mnoštvo glasova službenom kandidatu HDZ-a i htjela-ne-htjela na koncu svojom kandidaturom pomoći prije svega Bandiću, jednako kao što će Švaljek odnijeti dio glasova Mrak Taritaš.
Ako Prgomet definitivno procijeni da je za njega prekasno, na radost mnogih u HDZ-u, kojima je i Bandićeva interesna zajednica bolja od Prgometa na mjestu zagrebačkog gradonačelnika, Plenković bi se mogao naći pred zidom. Javna podrška Bandiću nije realna opcija. Kome onda u HDZ-u u ruku gurnuti revolver za ruski rulet?
Ako Plenković postavi nekog “svojeg” blijedog kandidata koji nije u stanju preskočiti ni Anku Mrak Taritaš, a kamoli ući na megdan s Bandićem, on sam bit će označen kao glavni krivac za neuspjeh. Ima li izlaza iz takve situacije? Jedino što on može napraviti je u utrku po kazni gurnuti nekog od onih koji su suodgovorni za ovo oduglovačenje, propuštanje prilike u Zagrebu i neizravnu podršku Bandiću. Naprimjer, mogao bi pokušati ponoviti Karamarkov štos kad je Milijana Brkića predložio za ministra branitelja. No, pitanje je – a što ako Brkić ostvari respektabilan rezultat?
Ili jednostavno Plenković može priznati sebi i stranci da je stvar izgubljena te u utrku gurnuti onog jedinog koji to ne bi smio odbiti – Andriju Mikulića, čelnika zagrebačkog HDZ-a, kojemu istraživanja ne daju nikakve šanse, pa tek onda na pepelu izgubljenih izbora napraviti ono što je propustio napraviti još krajem godine – raščistiti stanje u zagrebačkoj organizaciji te krenuti ispočetka.
>> HNS: Nema razgovora o foteljama, SDP: Imaju povijesnu šansu da ih podržimo
Protiv Bandića nitko nema šanse. To je jednostavna činjenica. Unatoč svim krimenima koji mu se stavljaju na dušu (pa i ja osobno mu ponešto zamjeram - ime Kazališnog trga npr.), on je i dalje politički najpozitivnija osoba u Hrvatskoj. Njegova pronatalitetna politika jedina je prava takva politika u Hrvatskoj i vrlo učinkovita k tome, s vrlo jakom porukom podrške majkama i mladim obiteljima. Brdo drugih mjera koje je poduzeo u korist građana da i ne spominjem. Ne mogu zamisliti ni jednog od drugih kandidata na njegovom mjestu u tako pozitivnoj ulozi. Švaljek bi brže-bolje ukinula pronatalitetne mjere (to je i već i sama rekla da će učiniti), a Mrak-Taritaš bi vrlo vjerojatno učinila isto i bacila se u građevinu. No kome služe čak i uređene zgrade ako nema ljudi...?