Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman često je na sjednicama državnih i stranačkih tijela govorio o državnoj politici prema Bosni i Hercegovini. Ta se tema nametnula i na sjednici Predsjedništva HDZ-a održanoj 24. ožujka 1994., kad je odgovarao na kritike Josipa Manolića, koji je, među ostalim, tvrdio da je potpisivanje Washingtonskog sporazuma zaokret Tuđmanove politike i dokaz da je ona bila pogrešna. Što je Tuđman rekao, otkriva nam transkript s te sjednice.
“Je li to zaokret?”, upitao se Tuđman i nastavio: “Gospodo, ja sam bio taj koji je na početku predlagao kantonalno rješenje. Cutileiro, to su bile moje ideje. Ja sam bio taj koji je natjerao Hrvate iz BiH da idu na referendum. Ja sam bio taj koji je vodio Vancea i Owena na Brijune da bih ih pridobio, da bismo dobili onaj prijedlog o rješenju krize Bosne i Hercegovine (Vance-Owenov plan predviđao je decentraliziranu BiH podijeljenu u deset provincija, nap.a.). I Šušak mi je tu pomagao. I kad je sve to skupa palo u vodu, onda sam bio taj koji je potpomagao stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne. I nije HR Herceg-Bosna bila uzrok rata s Muslimanima. Mi smo pomoću te i takve politike kakvu smo vodili u BiH, uključujući i stvaranje HR Herceg-Bosne, obranili ne samo te krajeve od srpske agresije negoli da čitava BiH ne padne u ruke Velike Srbije, jer Muslimani uopće nisu bili spremni za obranu, jer su Muslimani dočekivali i s cvijećem srpske tenkove u Stolcu. Mi smo pomoću HR Herceg-Bosne – mobiliziranjem prije svega Hercegovaca, ali znatnim dijelom i Hrvata iz čitave Bosne – spriječili Srbe da osvoje sve to do lijeve obale Neretve, što im je bio minimalni zahtjev.
Uzroci sukoba
I zašto je došlo do sukoba između Hrvata i Muslimana? Došlo je prije svega zbog toga što su se Muslimani, kad već ne mogu vratiti područja koja su osvojili Srbi, orijentirali na stvaranje islamske države. Računajući da se mi ne smijemo angažirati, išli su na osvajanje hrvatskih područja srednje Bosne. Alija Izetbegović mi je otvoreno rekao: ‘Vi možete proglasiti prisajedinjenje Hercegovine Hrvatskoj, ali srednju Bosnu ćemo mi zauzeti, jer mi ne puštamo taj narod i to ne možemo ni po koju cijenu dopustiti’.
I sada vidite ovo što Joža nije uspio shvatiti u toj i takvoj orijentaciji Muslimana da stvore svoju islamsku državu, kad već nisu mogli iz čitave Bosne, makar da stvore u srednjoj Bosni, ali što veću na račun Hrvata. Koliko god je engleska centrala, da bi izjednačila Hrvatsku sa Srbijom, u početku sama provocirala sukob između Muslimana i Hrvata, među inim zato da bismo i mi Hrvati dovršili ono što Srbi nisu do kraja dovršili, ali je engleska politika bila za to da se ni po koju cijenu ne smije dopustiti islamska država u Bosni, u srednjoj Europi. Znači, najprije su išli s provociranjem sukoba između Hrvata i Muslimana, a onda su jednog momenta došli do ovog zaključka: ne smije se dopustiti Muslimanima da ovladaju hrvatskim područjima.
Ja nisam znao za tu odluku, ali sam pozvao u lipnju prošle godine ministra Šuška i generala Bobetka, kao načelnika Glavnog stožera, i rekao sam: ‘Gospodo, naša situacija je takva da mi ne smijemo ići u oružano oslobađanje hrvatskih područja pod srpskom okupacijom. Kada bismo išli u to, onda bi proglasili sankcije protiv nas i Hrvatska bi bila, ako ne poražena, a onda skrenuta s puta kojim smo pošli. Prema tome, u Hrvatskoj ne smijemo sada ići na rat, na oslobađanje, ali se u BiH rješavaju ili granice Hrvatske ili sudbina Hrvatske za budućnost i izvolite mi osigurati da srednja Bosna, to znači ono što smo tada još imali: Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo, ne padne u ruke Muslimanima. Izvolite to izvršiti po svaku cijenu!’
Šušak iznio glavni teret
Gospodo, u stanovitim vojnim krugovima imao sam i otpora, ali je Šušak iznio glavni teret. A budući da smo morali rješavati prije svega svojim zračnim snagama, svojim helikopterima, gdje smo imali mnogo ljudi i starog kova, gdje su neki pojedinci letjeli makar su bili bušeni mecima, jednog sam dana generalu Agotiću, kada mi je govorio da je nemoguće, rekao: ‘Generale, izvoli letjeti sam pa mi se javi da si izvršio zadaću, ili da pogineš!’ To je takva situacija bila, gospodo, u borbi za ranjenike, za dopremanje ratnog materijala čitavom tom području u srednjoj Bosni. I, gospodo, u tom momentu taj Zapad, koji vidi svakog mrava, on je vidio da mi to branimo. Oni su na to gledali kroz prste jer su htjeli da obranimo od Muslimana.
Onda je jednoga momenta (Zapad) došao s prijedlogom i nama i Muslimanima, s tim da je na Muslimane bio daleko veći pritisak. Predložili su nam, znači, federalni savez u Bosni i konfederaciju. Zaključili su da je u interesu Zapada da dadu podršku Hrvatskoj i da je obvežu da te Muslimane nose na svojim leđima u zapadnu civilizaciju, da ne dopuste to stvaranje, što je Izetbegović htio, što je potpisao i sporazum sa Srbima o stvaranju samostalne države. Zapad nije htio dopustiti stvaranje samostalne muslimanske države, zato je progledao, zato je dopustio da mi obranimo srednju Bosnu i zato je nametnuo njima rješenje. A mi smo ga lako prihvatili jer smo na taj način u najvećoj mogućoj mjeri ostvarili svoje interese u smislu opstojnosti hrvatskog naroda u čitavoj BiH i zaštiti hrvatskih državnih interesa. Prema tome, potpuno pogrešna prosudba Jože Manolića.
Što se tiče pitanja da li je to kontinuitet ili zaokret politike, to da je zaokret htjeli su upravo oni koji su, po londonskoj uputi, htjeli da ne bude HDZ-a, da ne bude Tuđmana, odnosno ako već ne mogu Tuđmana skinuti, da barem HDZ izgubi većinu, da Tuđman nema oslonac za provedbu takve politike kakvu je provodio.
Uz ono što sam kazao, gospodo, ponavljam, neka uđe u zapisnik. Ja sam bio za vojni savez jer mi je trebao, ali ga Izetbegović nije prihvaćao. Izetbegović ga nije prihvaćao zato što je muslimanska politika bila takva da su željeli, ne rat s Jugoslavenskom armijom i Srbijom, negoli su se nuđali Srbima sve donedavno, ali ih Srbi nisu prihvatili. Izetbegović je za vrijeme rata Jugoslavenske armije protiv Hrvatske rekao: ‘To nije naš rat’. Vodili su razgovore i Zulfikarpašić i Filipović sa Srbima, nuđajući čitavu BiH Srbima, ali je Srbi nisu prihvatili zato što su se, s jedne strane, bojali demografske nadmoći Muslimana u toj njihovoj Srbiji i Jugoslaviji i, s druge strane, jer su znali da Europa ne želi muslimansku državu”, objasnio je prvi hrvatski predsjednik svoju politiku prema BiH.
Cista istina predsjednika Tudjmana. Cinjenica je da muslimani nisu oslobodili ni pedlja zemlje od Srba i da je njihova priglupa politika napram Hrvata dovela do toga da i dan danas Srbi kontroliraju 49% teritorija BiH. Umjesto pamecu ,muslimansko vodstvo je bilo zadojeno dogmaskom religijom. Danasnji dogadjaji u Europi jos vise potvrdjuju da nikakve muslimanske drzave u BIH nece nikad biti , pa ni tada.