Zagreb ima više od 500 kamera koje nadziru javne prostore. Naše Ministarstvo unutarnjih poslova postavlja još 59 kamera na 122 mjesta diljem zemlje. Nismo jedini koje se promatra. Peking, London, Chicago, Houston i New York nalaze se na vrhu popisa gradova s najviše kamera; Velika Britanija ima jednu kameru na svakih 14 osoba.
U početku, ljudi smatraju da je nadziranje jezivo – Orvelijansko. No, nakon početne nelagode i gunđanja, kamere postaju normalna činjenica gradskog života – neprestano nas prate. Da su komunisti ili nacisti imali pristup takvoj tehnologiji – njihov bi teror sigurno bio znatno veći. S obzirom na sklonost čovječanstva prema uništavanju i činjenici da će kamere od sad biti tu za stalno, bez sumnje ćemo se pomiriti i s tom nesretnom sudbinom. Ali, ako stvarno nemamo izbora i kamere će nas stalno gledati, red je da i mi gledamo nešto vrijedno gledanja. Ako me vlada želi gledati, onda ja želim gledati naše granice. Ako je sigurnost naš prioritet broj jedan za postavljanje kamera, onda ih usmjerite na granice kako biste pratili ilegalni ulazak i krijumčarenje.
Mi ionako nemamo dovoljno granične policije da to radi, a ograde su ružna i gruba sigurnosna mjera. “Tisuće očiju” neka gledaju naše granice, i neka ih tako učine sigurnijima. Svi smo fotografirani i ispitani na graničnim prijelazima, a mi to trpimo, pa zašto ne bi ilegalni prolaznici dobili isti tretman.
Ako me vlada želi gledati, onda ja želim gledati Sabor. Dobro upravljana zemlja je sigurna zemlja, pa zašto ne početi od vrha gdje se donose odluke. Uperimo kamere na svako sjedalo, a ne samo na podij za govornika (i povremeno okretanje na “rulju”). Hajde da vidimo naše političare koji savjesno i naporno rade posao za koji su izabrani i plaćeni. Pogledajmo ih kako rade, drijemaju, ogovaraju, igraju se sa svojim pametnim telefonima, ili su upadljivo odsutni.
Ako me vlada želi gledati, onda ja želim gledati naša javna sveučilišta.
Želio bih vidjeti svako predavanje na svakom sveučilišnom programu. Ako volite srednjovjekovnu povijest, mandarinski jezik ili strojno učenje, možete gledati cijeli tečaj na zaslonu, bez plaćanja ali i bez stjecanja diplome. Podijelimo bazu znanja koju financiramo. Isto tako važno, pogledajmo koji su profesori vrijedni te titule, a koji nisu. Možda bi se nakon nekoliko godina ovog dijeljenja “nacionalnog obrazovnog iskustva” naša sveučilišta uzdigla na svjetskim ljestvicama kvalitete.
Konačno, ako me vlada želi gledati, onda ja želim gledati njene službenike.
Želim kamere na svim servisnim točkama u nacionalnim i lokalnim vladinim uredima. Razmotrimo zapravo razinu usluge koju kao građani dobivamo dok se registriramo za usluge ili podnosimo žalbe. Neka zaslužni državni službenici budu pohvaljeni i nagrađeni za dosljedno pružanje izvrsne usluge, a oni koji to ne čine, ponudimo im nesporne dokaze o njihovom lošem radu uz priliku za iskupljenje.
Ne sviđa mi se vladino neprestano promatranje građana, ali ako me vlada želi gledati, onda ja želim vladu gledati dok radi. Smiješak - na kameri ste :)
