Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown potegao je za svojim visokim ovlastima i suspendirao odluku o preimenovanju Sarajevskog aerodroma u Međunarodni aerodrom "Alija Izetbegović" Sarajevo.
U obrazloženju svoje odluke Visoki predstavnik ističe da je to napravio u suglasju s Upravnim vijećem za provedbu mira, ali teška srca. Iz OHR-ova ureda čulo se da je "isuviše rano za donošenje takvih odluka", te da će se uskoro donijeti Uredba o postupku preimenovanja međunarodnih aerodroma u BiH.
Potez Visokoga žestoko je napalo i osporilo Predsjedništvo Stranke demokratske akcije, kao i još neke stranke i udruge u Sarajevu. Tako se iz udruženja boraca "Zelene beretke" čulo da je Ashdown u isti koš strpao Izetbegovića s "prononsiranim ratnim zločincima Karadžićem i Bobanom".
Stara poštapalica "nema problema" u BiH jednostavno ne štima, jer u njoj "ima problema". Počelo je od stoljeća sedmog, a posebice od dolaska nove demokratske vlasti 1990. Ako se u jednom narodu spomene kakvo ime koje ima vezu s događajima u razdoblju od 1990. do 1995., druga dva naroda odmah se nakostriješe i zauzmu obrambeni gard. Zar su donositelji odluke o preimenovanju aerodroma u Sarajevu, što je vrlo hitro provedeno, kao da su slova bila davno salivena, a zavrtnji spremni, mislili da će svi s ushitom slijetati i polijetati s Izetbegovićeve zračne luke. Bezbeli da nisu!
Nego htjeli su izgledati veliki u svojim očima, u očima Izetbegovićeve obitelji, dobiti kakav nacionalni politički poen, jer, zaboga, uvijek je unosno trgovati imenom oca nacije, ma čiji on bio. Što nam je činiti u takvim situacijama? Hoće li se Bošnjak ili Srbin s ponosom šetati mostom "Dr. Franje Tuđmana" u Čapljini, hoće li osmijeh vedrine pratiti pogled Hrvata ili Bošnjaka kad prođe pored groblja u Brčkom gdje čuči spomenik Draži Mihailoviću?
Smiješno pitanje, reći ćete. Da, ali kako živjeti u državi gdje je radost jednoga naroda bol drugoga, heroj ovdje, zločinac tamo, osloboditelj u dolini, okupator na brdu? Možda je rješenje, ma kako bizarno zvučalo, da prvo svakome zaslužniku u konstitutivnom narodu njegovi mještani (ne političari) podignu spomenik, ili dadu ime ulici ili trgu u rodnom mjestu, pa kad se dokaže među svojima, neka se pokuša dalje širiti ime njegovo.
