TOMAŠEVIĆ DOBRO ZNA ŠTO SALOON ZNAČI ZA GRAD
Uz 54. rođendan Saloona (veljača 2024.)
Za feštu u povodu četvrt stoljeća Saloona pisao sam o "Mamutima koji nekaj slaviju".
Naime, taj dan klince nisu puštali u njihov omiljeni klub jer su ga za rođendan okupirali njihovi roditelji.
Jedan klinac na ulazu je pitao:
– Zakaj nas ne pustiju nutra?
Drugi mu objasnio:
– Zato kaj mamuti nekaj slaviju!
Na 54. ročkasu bilo je dosta preživjelih metuzalema, ali i njihovi potomci sve su bliži mamutskim godinama.
Skoro svaki dan visim s ekipom kod prijatelja Vlahe u Saloonu.
A blage veze nemam što napisati, a da neće biti obrađeno u dnevnom tisku, na televiziji…
Kumovi Vlado Kalember i Zdenka Kovačiček već su bili u "Putnom".
Bio sam među onima koji su ih birali.
POVEZANI ČLANCI:
I onda mi sinu ideja.
Ima nešto o čemu nitko sigurno neće pisati. Ni izvještavati.
Naime, Albert Papo i Vlaho Srezović toliko su zadužili moj rodni grad da zaslužuju Nagradu grada Zagreba.
– Skupili smo potpise za Alberta i kandidirali ga za nagradu – šapnu mi Draško Romac, gazda restorana u Frankopanskoj.
Siguran sam da će je Albert i dobiti.
Više od pola stoljeća on je, što sam, što s Vlahom, otvorio niz kultnih mjesta u gradu.
Saloon, Orient Express, Hard Rock Caffe, Bulldog…
Nikad neću pozabit kad sam, noć uoči otvaranja Hard Rock Caffea banuo u lokal. U dvije čuke iza ponoći. Albert se popeo na stol i šarafio žarulje.
– Pa zar to ne može netko od ovih mladih konobara? – začudim se.
– Zapamti dobro jednu staru židovsku poslovicu. "Tuđa ruka može ti dignuti samo pimpek i ništa više" – uzvrati mi sa stola.
A ja to zapamtih zauvijek.
Par dana prije proslave u Saloonu sretoh Alberta ispred kafića u Petrinjskoj.
– Čestitam. Čujem da ćeš dobiti Nagradu grada Zagreba – otvorim spiku.
– Ne brzaj. Tek su dečki predali moju kandidaturu – uzvrati skromno.
Dalje ga nisam gnjavio. Čak ga nisam pitao hoće li doći na proslavu na Tuškanac. Zadnjih godina nije ga bilo.
Malo njih zna da su nekad nerazdvojni prijatelji Vlaho i Albert zahladili odnose. Nema slike. Nema tona.
Tko ih pomiri, častim ga večerom Kod Draška u Frankopanskoj ili kod Draška Pri Zvoncu.
Lijepo bi ih bilo skupa sresti na obnovljenom šanku Saloona.
– Vlaho, mi bismo trebali tebe kandidirati za Nagradu grada Zagreba – trznem gospara uoči proslave.
– To me trenutno uopće ne zanima. Ma kakva nagrada. Bit ću sretniji ako mi Grad konačno omogući da radimo kao nekad – nada se Vlaho.
POVEZANI ČLANCI:
Tomašević i društvo to sigurno mogu.
A što Saloon znači gradu, također dobro znaju.
ZAŠTO PIJEM SAMO CRNO VINO
Pametovanje o cugi (veljača 2024.)
Postoji li nešto gore od najgoreg?
Normalno da postoji. U svim sferama.
Pa kad su u pitanju i putna pića. Dugo sam mislio da je apsint ono najgore. 74% alkohola.
To baca na pod i Tarzana i Šeksa. Ima, ima puno gore.
Često sam znao svratiti u Baltazar dok je Bobo, moj prijatelj iz djetinjstva, bio živ. Uvijek na vrhunsku cugu.
I onu najskuplju koju si možemo priuštiti sa svojim labavim primanjima.
Tako nas je prijatelj Gigi počastio buteljom koja je koštala 2000 eura.
Angelo Gaja. San Lorenzo. Vulkansko vino.
Jednom zgodom Bobo mi je servirao ono gore od najgoreg.
– Brat mi je donio iz Vijetnama afrodizijačko žestoko piće. Probaj gutljaj.
Kad se bočica pojavila ispred mene na stolu, želudac se popeo do mandula. Umalo nisam povratio.
Iz prekrasne staklene boce, ispunjene rakijom, u mene je otvorenih usta buljila prava, pravcata kobra.
Ukočilo se srce. Od tog trenutka žestoko piće nestalo je s mog repertoara.
Nema više. Nikad više.
Kobra u rakiji bila je razlog da se rastanem od omiljene mi loze.
E, sad moram objasniti kako sam s bijelog prešao na crno vino.
Bilo je to davno.
U Kutjevu na Vincekovo kod prijatelja Vlade Krauthakera. Kralja graševine.
Celzijusi nisu baš bili gostoljubivi. A sveti Petar nas je odozgo zasipao zimskim radostima.
Vino nas je grijalo. Zalijevajući kuhane kobase.
U jednom trenutku primijetim kako naš domaćin ispod jednog pulta vadi vino iz demižonke.
– Ovo mora da je nešto specijalno kad ga Zdravko i Vlado skrivaju – složimo se.
Pohlepno zgrabimo skrivenu demižonku, rastočimo vino u čaše, hitimo ga v gupčeke.
Isti tren ga svi ispljunemo. Meni je odletjelo malo dublje.
Digao se želudac iznad glasnica.
– Što je ovo?! – jedva prozborim prije riganja.
– Kaj ste ponoreli, u tom Vlado kuha one ukusne kobasice koje klopamo – otkri nam pokojni prijatelj Željko Čimbur.
Od tog dana pijem samo crno.
OD MODRIĆA I DALIĆA DO MIRE GAVRANA
Španciranje (veljača 2024.)
Valentinovo sam proveo u društvu daljinskog upravljača i Lige prvaka. U poluvremenu bilježim što mi se događalo proteklih dana.
A da je bilo svega i svačega, bilo je.
POVEZANI ČLANCI:
Javi mi se stari prijatelj Drago Asić. Heroj Domovinskog rata. Baletan zvan Lika. Osnivač festivala "Glumci u Gospiću".
– 'Ajd dođi na predstavu "House Bolero", s kojom smo obilježili 60. godišnjicu Studija za suvremeni ples. Plešu klinci, a plesat ću i ja sa svojih 70 ljeta – pozva me Lika.
Osta mi samo to da mu se divim.
Udruženje Hrvatskih branitelja Domovinskog rata '91. proglasilo je mog dragog prijatelja Miru Gavrana osobom godine.
Istu su prije njega dobili Zlatko Dalić, Luka Modrić…
Okupio Miro, po običaju, akademike, glumce, ministre i časne sestre.
Čestitam mu na nagradi, a njegova slatka supruga Mladena povjeri mi vlažan zadatak.
– Galović i ti mogli bi od Simona Pinterića dopelat 30 litara vina za moju premijeru "Agencije za sreću".
Nije to bila molba. Već zapovijed. Koju moramo izvršiti.
Par dana ranije u Džamiji na izložbi Dimitrija Popovića "Mit mode" ljudi kao na Ligi prvaka.
Dok se gužva ne stiša, s prijateljima odoh do Vinceka na tortu.
Tek što se vrnemo, eto ti na motoru, u Grunf izdanju, Vlado Sviben.
– Skoro sam odapel, a vas ni briga – zašpota nas.
Ljosnuo je na premijeri u nesvijest. Odvela ga hitna. Ali u bolnici su ga brzo renovirali i osposobili za domjenke.
Na izložbi doznam da se i naš poznati slikar Zlatko Kauzlarić Atač srušio u kazalištu.
Južina nas sve obara.
Što nam to radiš, crni Vakula?
Ovo vrijeme nema blage veze s logikom.
Na Dolcu s glumcem Jončićem letim oko štandova.
Kasnije, loveći dvanaesticu, eto mog starog frenda Pavličevića.
– Vrnul sam se iz Hong Konga i razmišljam kako proslaviti 50 godina svog rada u košarci – reče mi dok čekam zetovu limuzinu.
Mislim si. Rezultati koje je postigao kao trener su impresivni.
Čestitam jubilarku. I s vrećom kiselog kupusa od gospođe Anđelke krenuh "mado".
Malčice je ipak zahladnjelo.
Ko stvoreno za sarmicu.
Sline mi već cure.
