Sigurno će vas šokirati podatak da je moj otac kao mladić u prvim poratnim godinama bježao iz Titove staljinističke nirvane! No, plaćeni vodič je skupinu (izbjeglica ili migranata, procijenite sami) ostavio kilometar prije granice u Sloveniji rekavši im da su već u Austriji. Stari je to trik dobro uvježban s narodnom milicijom, pa je moj dobri ćaća ubrzo iz prve ruke saznao kako iznutra izgleda narodni zatvor.
No, narodni sud u njegovom slučaju nije bio prestrog. Sreća ili nesreća, da ga nisu ulovili u prijestupu, stvorio bi obitelj u nekoj možda slobodnijoj i sretnijoj zemlji, možda i ne bi, ali ovu kolumnu danas bi zacijelo pisao netko drugi.
Željezna zavjesa odavna više nije na Karavankama, ali zato jest žičana, i to već na Kupi i Sutli. No, Hrvatima ni žilet žica ne smeta, vrata na njihovom kavezu za njih su širom otvorena, pa tako sve češće šire krila u jednosmjernom letu prema novim staništima, ne bacajući previše mrvica za sobom. Vrata su pak širom zatvorena za one koji pješke, poput kolone GPS-om navođenih mrava, polako, ali sigurno, po šumama i gorama vijugaju prema posve istom odredištu kao i Hrvatići. To je sažetak hrvatske tragedije u ovom trenu – nitko ne želi u njoj ostati.
Kamo sreće da se sad branimo od migranata koji žele raditi u bogatoj Hrvatskoj! Kud mali Mujo iz Harauvatiša, tuda i mali Ivica iz Vrpolja! Odredišta su im ista, samo prijevoznici različiti. Kad vidim lica tih ljudi, bio to izbjegli liječnik iz Alepa ili fizički radnik iz Kabula, ne mogu ne sjetiti se svojeg starog te pomisliti na milijune Hrvata koji su se morali izboriti za mjesto pod nekim drugim suncem. Iako je posve izvjesno da u rijeci koja se slijeva prema Zapadu ima pojedinaca koji bi mogli biti opasni, te da iza masovne seobe naroda stoje i zloćudni organizatori, ipak sam prije svega sklon u svakom od njih vidjeti čovjeka koji želi novi početak te bolju budućnost za sebe i svoju obitelj. No, to je ipak samo dio priče. Tko ne uči iz povijesti, povijest mu se ponavlja. Zapadno Rimsko carstvo nije srušeno izvana, već su ga iznutra srušili narodi koji su u njega došli na “poziv” imperatora. I mi Hrvati, kao i brojni drugi europski narodi, istodobno smo potomci onih koji su Rimsko carstvo gradili i onih koji su ga rušili. Tako isto će možda za nekoliko desetaka godina divaniti naši potomci kad budu pričali o padu EU i zapadne civilizacije. Možemo se samo nadati da taj pad neće biti tako dramatičan i krvav. Svaka država mora voditi imigracijsku politiku, no, to nije pitanje pomoći migrantima već – sasvim sebičnih vlastitih potreba.
Jednostavno: nijedan europski narod nema kapacitet bezbolno i bez velikih potresa u roku od par godina primiti milijune došljaka iz dalekih civilizacija. Ako Njemačka treba milijune radnika, nek frau Merkel raspiše natječaj, nek im lijepo plati avionsku kartu, zašto ih siliti da usput pale kapelske kresove. No, ako govorimo o pomoći, sve da primite i 20 milijuna ljudi, to je kap u moru. I dalje niste pomogli stotinama milijuna drugih. Pomoć manje sretnim pripadnicima ljudske vrste širom svijeta ne može biti riješena tako da se svi presele u Europu. Pomoć mora biti sustavna i globalna, a ne samo na razini aktivističkih skupina koje uz hvalevrijedan humanitarni rad svjesno ili nesvjesno pomažu ilegalnim migracijama i krijumčarima ljudi. No, ništa manje nije bitno niti to da dogovori poput onog u Marakešu ne smiju biti novi okvir za legaliziranje demografskog inženjeringa na globalnoj razini. Crni pastir iz Mozambika na Svilaji ili Sirijac koji je na Sv. Duhu porađao moje dijete, komu smetaju takve pridošlice, dokle god imaju volju uklopiti se u društvo u koje dolaze? U Hrvatskoj je rasizam kakav se pripisuje “desnici” potpuno marginalna pojava.
Mnogo je izraženija ksenofobija agresivne “ljevice”, lokal šovinizam kvazi kozmopolita koji ujutru mrze sami sebe, a o doručku i sve oko sebe. Ne, nikog se oni ne boje osim Hrvata, posebno onih iz susjedne države. Rvata, kako vele. Da je njima pet minuta vlasti, u podne bi deportirali takve dotepence, poslijepodne bi cvijećem dočekivali kolone migranata s drugih kontinenata, a navečer bi već u ime njih zahtijevali uklanjanje križeva s javnih mjesta. Sutra, naravno, ne bi imali pojma što s kaosom koji su stvorili. Godine 2050-i-neke gradonačelnik Zagreba možda bude neki udomaćeni imigrant, Arapin, Kinez, zašto ne – to “fetivim” svakako neće biti nikakva posebna kazna Božja, budući da kao gradonačelnika za pokoru već imaju imigranta Hercegovca, “kamenjara” koji možda postane i gradonačelnik svih Hrvata. Takvi ”kozmopoliti” će vam prvi ispričati što za njih znači pomaziti poskoka. Možda i ne ugrize, ali se sigurno neće pod prvi kamen sakriti.
Zar nismo primili divlje istočno pleme u bijegu pred Turcima, i pružili im utočište, pa su nas poslije petsto godina integracije pobili ko zečeve i tvrdili da je sve do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice njihovo.