Činjenica kako su prošla već dva puna desetljeća od progona, nejasna strategija i izostanak pomoći međunarodne zajednice najveći su krivci za izgubljenu bitku u povratku Hrvata u Republiku Srpsku. Je li možda izgubljen i rat?! Vjerojatno, ako se nešto dramatično ne promijeni. Poražavajuća statistika o malom broju povratnika nemilosrdno ilustrira ovakve strepnje. Dosadašnji način borbe za povratak, nije dao rezultate. Još samo zahvaljujući Crkvi, a ponajviše neumornom biskupu Franji Komarici i vlasništvu nad zemljom (posebno u Posavini) održava se “živim” hrvatsko prisustvo na prostoru RS-a.
Hrvati iz Republike Srpske raseljeni su po cijelom svijetu. Za razliku od Bošnjaka koji se na pojedina područja nastoje vratiti u većem broju oni su jednostavnije i sigurnije rješenje našli u nastavku života u Hrvatskoj, često u pograničnim mjestima. Većina se navikla na nove sredine. Starije za rodni kraj veže nostalgija i neprodana zemlja. Njihovu djecu čak ni to. Teško je očekivati kako će se netko iz takvog okružja vratiti u neizvjesnost života u domovini. Osobito zato što nisu sigurni kakve bi škole pohađala njihova djeca, kakvi ih susjedi čekaju, hoće li imati posla... Dio Hrvata koji su ostali u RS-u asimilirani su ili su se svjesno pasivizirali, postali nevidljivi na javnoj i političkoj sceni.
Povratak, dakle, nije emotivno, već racionalno pitanje. Zvati nekoga da se vrati samo je puko zadovoljavanje forme o tome kako se “nikada nećemo odreći svoje hrvatske zemlje”. Prognanima ne pomažu ni međusobne optužbe zašto je Posavina “pala” i tko je od Hrvata kriv za poslijeratno stanje.
Umjesto toga hitno treba izraditi ozbiljnu strategiju o(p)stanka sadašnjih 15 tisuća Hrvata koliko ih živi u RS-u. Prioritet je borba za njihov bolji život. Ako on bude kvalitetan, to će biti najbolja pozivnica za povratak bar dijela od onih 200 tisuća protjeranih. Upravo taj podatak o 95-postotnom nestanku jednog naroda argument je i za internacionaliziranje hrvatskog pitanja u RS-u.
Strane diplomate treba pitati zašto su milijarde, koje su nakon rata stizale u BiH za projekte povratka izbjeglica, zaobilazile Hrvate. Jesu li izmanipulirali domaće vlasti ili su planski na takav način legalizirali ono što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić ratom ostvarili. Na koncu, i biskup Komarica upozorava kako je uslijed ratnih i poratnih, duboko nehumanih, ali dobro osmišljenih te temeljito i sustavno provedenih akcija došlo do fizičkog iskorjenjivanja katoličke zajednice. U 18 od 31 župe Banjolučke biskupije, koja se nalazi na teritoriju RS, danas nema niti jednog katolika.
Hrvati također trebaju međusobno raspraviti o svom odnosu spram najugroženijih sunarodnjaka. Oni koji žive u drugom entitetu, Federaciji, moraju jasno artikulirati kako će im ubuduće pomagati. Osobito u kontekstu činjenice što nemaju svoje hrvatske institucije preko kojih bi ta suradnja i pomoć bile učinkovitije. Dok ne bude hrvatske federalne jedinice u BiH tu ulogu treba preuzeti Hrvatski narodni sabor. Oni zajedno s RH moraju imati odgovor; kako sačuvati hrvatsku zemlju u RS-u i one malobrojne Hrvate koji su na njoj ostali. Ako ne uspiju, Zagrebu će Posavina ostati trajni “istočni grijeh”.
Opstanak i povratak uveliko će ovisiti o gospodarskim i političkim prilikama u RS-u. Novoizabrani dopredsjednik RS-a Jerković ambiciozno najavljuje kako će tražiti popunjavanje radnih mjesta po nacionalnim strukturama u državnim institucijama i poduzećima na čitavom području RS-a i BiH. Stoga bi bilo nužno motivirati hrvatske gospodarstvenike da otvaraju tvornice, donatore da nabave nekoliko tisuća traktora za obradu zapuštenih njiva, državu da pokrene projekt izgradnje desetaka tisuća domova. Konkretnim i planskim akcijama bar dio prognanih bi se vratio u svoju Derventu, Banju Luku, Brod, Teslić...
Akcije o povratku Hrvata nikako ne smiju biti uperene protiv srpskog stanovništva. Dapače. Hrvati kao manjina mogu biti pokretač ukupnog gospodarstva. Osim toga, srpsku većinu ne treba gledati samo kao krivce za prošlost, već kao partnere za budućnost. Hrvati i Bošnjaci u pozitivnoj sinergiji sa Srbima bit će dobitnici. Umjesto pustih gradova i sela imat će više stanovnika, više radnih mjesta, više obrađenih polja, bit će most na Savi (Gradiška), autocesta od Banje Luke prema Splitu. U takvom gospodarskom zamahu i Srbi bi lobirali za povratak susjeda. Ako se to dogodi, onda će Hrvati u RS-u moći reći: izgubili smo bitku, ali dobili smo rat. Posavina ne smije, opet pasti!
>>Traže se mirnodopski Tuđman i Šušak za novu svehrvatsku pomirbu
>>Zoran Milanović ide na miniturneju po srednjoj Bosni
ne znam hoce li ili nece Hrvati,sada je vecina u Nato,a ova republjik serbija ima elemenata genocida ,i ja ne vjerujem da na genocidnu metodologiju i fakat moze da se sagradi nesto sto ce trajati dugo,kaze se da sve se vraca jos u ovome zivotu,ako ne otac onda to sin vraca,jer ako se ne vraca onda se oduzima od onoga koje je to nepravedno sticao,bilo to postigao on i genocidom.