Dva su osnovna pitanja koja muče većinu građana kada se priča o ulasku Hrvatske u EU. Prvo i najvažnije je, hoćemo li ulaskom u EU više dobiti ili izgubiti? Drugo, i sve važnije iz dana u dan je, zašto ulaziti u EU kada je i ona sama u takvoj krizi?Ako želimo biti iskreni i realni, moramo priznati da odgovor na prvo pitanje nije jednoznačan i da to kako će nam biti prvenstveno ovisi o nama samima. Europska unija nudi puno mogućnosti, ali isto tako može biti i prijetnja za one koji se nisu sposobni samostalno održati na tržištu. Jedno je sigurno - ulaskom u EU ne rješavamo sve svoje probleme preko noći.
Što se tiče drugog pitanja, moramo uzeti u obzir trenutak pristupanja Hrvatske EU. Prije tri godine tek su se počele nazirati pukotine u do tada ekonomski najmoćnijem gospodarstvu svijeta, a o raspadu eurozone tada još nije bilo ni govora. Normalno je da su sada građani skeptičniji što se tiče koristi ulaska u EU, a sve se više naglašavaju negativni aspekti. Hrvatska pristupa EU u puno nepovoljnijoj situaciji nego što je to činila ijedna članica do sada naprosto zato što vlada najveća ekonomska kriza od Velike depresije s kraja 1920-ih. I bogatije zemlje od Hrvatske našle su se u situaciji koja se pokazala financijski neodrživom. Zašto se onda pridružiti tako riskantnom društvu?
Ovdje je važno razlučiti dvije stvari. Jedna stvar je kriza u kojoj se trenutačno nalaze neke od članica EU, a druga je sam čin pristupanja EU i svi pozitivni i negativni učinci koji iz toga proizlaze. Te dvije stvari nisu uzročno posljedično povezane.
EU nije odgovorna za financijske probleme država članica. Ono za što ju se može prozvati je da ih nije prije prisilila na vođenje odgovornije ekonomske i fiskalne politike. Da su se fiskalna pravila poštovala od kada su uvedena (1997.) i da se prije sustavno pratilo i kažnjavalo članice koje su gomilale vanjske i unutarnje neravnoteže (visok javni i vanjski dug, gubitak konkurentnosti, prezaduženost kućanstava, neobuzdani rast cijena nekretnina), ne bi se nakupile ovakve ranjivosti i zemlje ne bi krahirale u trenutku kada ekonomska situacija krene na gore. Dok su bila dobra vremena, političari nisu imali nikakav poticaj da provode reforme jer su se bez problema zaduživali i provodili politiku koja omogućuje najbolje izborne rezultate (pogodovali su raznim interesnim skupinama). Shodno tome, niti situacija u Hrvatskoj nije loša zbog EU i zahtjeva koje ona pred nas postavlja. Naši problemi su rezultat dugo nakupljanih ranjivosti (vanjski dug prelazi 100% BDP-a, a o održivosti fiskalne pozicije se raspravlja već godinama) i anemičnosti političara koji nisu provodili strukturne reforme kojima bi se povećala konkurentnost gospodarstva zbog straha od gubitka glasova. Milijuni građana na ulicama Atene, Rima, Madrida, Lisabona i Londona štrajkali su protiv loše ekonomske situacije, za koju su odgovorni političari u tim zemljama, a ne birokrati u EU institucijama.
Druga stvar su sami učinci ulaska u EU i mogućnosti i prijetnje koje pri tome nastaju. Iako su svi pogođeni financijskom i gospodarskom krizom, neke države članice funkcioniraju daleko bolje od drugih. To je kao kad kažete da je staza na Sljemenu za Snježnu kraljicu bila loše postavljena. Istina je da kako god ona bila postavljena, svi su vozili po istim uvjetima, a oni koji su skijali najbrže su pobijedili. Tako je to i u EU. Svima su omogućeni isti uvjeti, a najsposobniji (i najodgovorniji) polučuju najbolje rezultate. Mogli biste reći da je to čista retorika i da "tko jači taj kvači" tj. da u EU prosperiraju samo velike i bogate članice kao što su Njemačka i Francuska.
Međutim, mogli bismo pogledati primjer Slovačke. Slovačka ima 5,4 milijuna ljudi i površinom je malo manja od Hrvatske. Kada je 2004. godine ušla u EU bila je isto toliko bogata (ili siromašna?) kao i Hrvatska, s BDP-om po glavi stanovnika od 57% prosjeka EU. Usprkos krizi, slovački je BDP danas na razini 73% prosjeka EU dok se hrvatski nije puno pomaknuo - na 61% prosjeka EU.
Općenito gledano, stope rasta novih država članica bile su značajno više od trenutka pristupanja EU. Ako pretpostavimo da će članice EU i Hrvatska rasti po prosječnim povijesnim stopama možemo okvirno izračunati da bi Hrvatskoj trebalo preko 40 godina da dosegne nivo dohotka u EU dok bi novim državama članicama trebalo samo 20 godina. Sada još samo ostaje pitanje - kako da što bolje iskoristimo prilike koje nam pruža EU i ubrzamo taj proces?
Da, Slovačka je bitno povećala BDP ulaskom u EU. Hrvatska je međutim toliko pokradena i uništena da se ne će oporaviti ni slijedećih 50 godina od dužničkog ropstva i totalne krađe.