Imam 25 i jednog dana želim imati djecu. Ne treba me motivirati nikakva pronatalitetna nacionalna politika, jer dijete želim iz ljubavi prema djeci i svom partneru, a ne iz ljubavi prema Hrvatima. Ali želim ostati trudna bez straha da ću izgubiti posao. Želim dobiti najbolju trudničku njegu, da ne moram plaćati privatnoga ginekologa jer onaj u javnom zdravstvu nema vremena za mene.
Dijete želim odgajati u vlastitom stanu, koji bih htjela kupiti vlastitom plaćom, na kredit, s podnošljivim kamatama, i ne uz današnju plaću osobe sa VSS. Ne želim da moje dijete čuva baka, niti neka meni nepoznata osoba a da nije odgojitelj. Želim da moje dijete ide u vrtić, i to u svom kvartu, a ne da ga autobusom prevoze u neki deseti kvart, jer u mome nema mjesta.
Financijska ravnopravnost
Želim da partner i ja dijelimo ne samo emocionalnu brigu o djeci nego da ravnopravno sudjelujemo u financiranju svakodnevnih dječjih potrepština. Ne želim biti doma, a da moj partner radi danonoćno kako bi nas prehranio.
Mogu imati razumijevanja za poslodavca koji će prije zaposliti muškarca nego ženu, jer ako svom djelatniku omogući edukaciju, uvede ga u posao, to znači da je u njega uložio i vremena i novca, i jasno je da očekuje da mu se uloženo vrati, i nitko mu to ne može zamjeriti. Ali može mu se zamjeriti kad zaposli muškarca ne pogledavši znanje i stručnost žene jer što kad zatrudni i što kad joj zakon dopusti tri godine rodiljskoga? Želim biti na rodiljskom godinu dana - to smatram dovoljnim - ali s pristojnom naknadom, znatno većom od one koju prima nezaposlena majka, i želim se vratiti na posao i biti uspješna u svojoj karijeri. Na žalost, moja struka je takva da mi njezin brzi razvoj ne dopušta "ljenčarenje" od tri godine, ali to je moj izbor.
I žena i majka
Smatram da je, uz dobro funkcioniranje predškolskog sustava i pristojnu plaću obaju partnera, sasvim moguće odgojiti zdravo i normalno dijete. Razumnim zakonima, koji se pošteno provode i vrijede za svakoga, žena se može afirmirati i kao žena i kao majka. Ali želim da i poslodavac gleda mog partnera kao ravnopravnog roditelja i da se ne čudi kad on poželi ići na bolovanje za dijete umjesto mene.
Možda će se nekome učiniti da tražim previše, ali da bih se odlučila na prvo dijete, želim da mi vlada osigura sve što sam navela. Smatram da je velika pogreška ako se dio novca iz proračuna, i to novca nas koji radimo i plaćamo prevelik porez, daruje majkama koje su svoj život odlučile posvetiti samo svojoj djeci. Ne želim da se moj teško zarađen novac poklanja onima koji ne rade.
Ne želim da nezaposlenima status majke odgojiteljice bude motivacija za rađanje puno djece!
Ne želim da žena s petero ili više djece, koja se s njima doma igra, ima veću ili jednaku plaću nego ja sa 16 godina školovanja!
Poštujem želju žene koja odluči ne zarađivati, imati puno djece, pružiti im sve svoje vrijeme, ljubav i brigu, ali ona tada mora biti svjesna da mora pronaći imućnog (i patrijarhalno odgojenog) supruga koji će moći financirati obitelj.
Također mora biti svjesna da je život na selu jeftiniji nego u gradu i da je obiteljima s puno djece jednostavnije i zdravije živjeti u kući na selu nego u skučenih 50 kvadrata u gradu.
Ne dijelite šakom i kapom
Neka se Vlada pobrine da oni koji žele imati jedno ili dvoje djece to i ostvare, a ne da šakom i kapom dijeli onima koji ih žele više, a financije im to ne dopuštaju. Više je načina da ohrabrite mlade da imaju djecu: gradite vrtiće, zapošljavajte odgojitelje, stručne suradnike u dječje vrtiće i škole, skinite PDV s osnovne dječje hrane, smanjite PDV na dječju odjeću, pelene...
Ana, Zagreb
