Razgovor uoči ovogodišnjeg Božića s mons. Đurom Hranićem, nadbiskupom đakovačko-osječkim, započeli smo pitanjem o komercijalizaciji blagdana, osobito adventa, i je li to naštetilo bitnoj poruci božićnog blagdana.
– Priprava na godišnju svetkovinu rođenja Isusa Krista u novije je vrijeme i kod nas poprimila obilježja od kojih su neka doista takvoga karaktera da s Božićem, kao dubokim otajstvom kršćanske vjere, nemaju mnogo zajedničkog. Blještavilo naših ulica, okupljanja za adventskim štandovima uz kakav zalogaj i čašu kuhanoga vina, zajedničko gledanje filmova, već i prije došašća urešeni izlozi trgovina, sve je to naravno odraz vremena i onoga površnoga u životu suvremenoga čovjeka. No, čini mi se ipak da ne bismo smjeli odmah kritički i negativno prosuđivati sve te pojave – kaže nadbiskup Hranić.
Zašto?
Najprije zato što se i u takvom načinu priprave za Božić može iščitavati duboku čežnju za promjenom stvarnosti u kojoj živimo. Na trenutak želimo uljepšati svoje ulice, učiniti ih drukčijim od sive svakodnevice. U okupljanjima i večernjim šetnjama na adventski urešenim trgovima čovjek kao da ima želju biti zajedno s drugima. Konačno, kao da suvremeni čovjek ne želi i ne može šutjeti o onome što mu je najdragocjenije! Naravno, rječnik koji odabire, način kako to pokazuje, nije uvijek potpuno u skladu s onim što Božić donosi. No, osuđivati i obezvrijediti, bacati „sjenu“ na ljude koji u tim i takvim trenucima pronalaze kratkotrajnu radost u životu, bilo bi možda nepravedno, a zasigurno da takav pristup nije privlačan. Posebno zato što većina ili barem velik broj tih istih ljudi koji po trgovima i po trgovinama, u svojim obiteljima, a tako onda i u našim župnim zajednicama, istodobno pokazuju i dubok vjernički osjećaj za ono što Božić donosi.
Na što mislite?
Gledajte, toliki roditelji sa svojom djecom, zajedno s drugim vjernicima, dolaze na zornice, pristupaju sakramentu pomirenja, brinu se da po Božiću prime svećenika u svoju obitelj kako bi im on donio blagoslov, međusobno se daruju i posjećuju. Na kraju, te božićne dane žele proživjeti u miru koji donosi novorođeni Kralj Krist Gospodin. Sve je to znak da „komercijalna priprema“, pa i slavlje Božića, nije u našim vjernicima zatomila onaj duboki osjećaj vjere u kojoj su rođeni i odgojeni i koji, koliko im je to moguće, žele i dalje živjeti i svjedočiti. Ipak, i takav, pomalo i neprikladan pristup pripremi za Božić, poziv je našoj Crkvi, nama pastirima i svećenicima, da ne prestanemo domišljati putove do čovjeka, do kojega možemo doći tek onda, ako najprije „svratimo“ do Boga. O takvoj dimenziji duhovnosti, odnosno pastoralnom obraćenju svih nas sudionika u životu Crkve, progovorio je davno i papa u miru, Benedikt XVI., kada je govorio u obraćenju „prema dolje“. Drugim riječima, biti ljudi među ljudima početak je svake evangelizacije.
Je li današnji svijet, zapravo, zainteresiran za Krista?
Prije odgovora potrebno je s radošću ustvrditi da je Krist onaj koji je zainteresiran za čovjeka i svijet. Upravo nam to svjedoči blagdan Božića. Je li današnji svijet zainteresiran za takvoga Krista? Tko u cijelosti pokušava shvatiti kršćansku vjeru kao odgovor na život i smrt Isusa Krista, taj svakako mora znati da se od kršćanina, kako u povijesti tako i danas, očekuje potpuno predanje. Životom smo pozvani odgovoriti na Život! To nije jednostavno. Vjera traži cijelog čovjeka, potpunu pripadnost Kristu. Suvremeni kršćanski pisac Enzo Bianchi govori zato o hrabrosti kao o najvažnijoj karakteristici suvremenoga kršćanina. U tom će smislu i najnoviji pastoralno-katehetski dokument Hrvatske biskupske konferencije „Da vaša radost bude potpuna“ progovoriti o suvremenom mučeništvu koje ne trpi fragmentarnost i podvojenost. Krist je doista zahtjevan. Ali i velikodušan! Da suvremeni čovjek „ima problema“ s Kristom, neumorno je ponavljao i papa u miru Benedikt XVI. kad god bi progovorio o fenomenu ravnodušnosti i relativizma. On je, kao jedan od uzroka takvom stanju, ustvrdio da suvremeni čovjek zapravo ne poznaje dovoljno ono u što vjeruje. Tko, naime, Krista uistinu upozna, razumije njegovu poruku evanđelja, taj ne može a da ga ne zavoli.
Ipak, kriza se osjeća?
Naravno, ako je suditi po izvješćima nekih mjesnih crkava, posebno europskoga zapada, svjedoci smo da u posljednjih nekoliko godina opada broj onih koji u Crkvi vide „dom“ svoje religioznosti ili vjere. Razlozi za to su različiti i to svakako zabrinjava. Ipak, nije li Krist govorio o „malom stadu“ kada je govorio o svojim učenicima? Nije li prve kršćane nazivao „kvascem u tijestu“? Nisu li i inače prve kršćane nazivali oni s puta? Mislim da je Krist, unatoč Crkvi koja suvremenom čovjeku nije uvijek prihvatljiva (i to s pravom!) još uvijek privlačan. Još više: on je mnogima temelj, uzor i smisao života. Crkva, kao institucija, koja se često (barem se dobiva takav dojam) više bavi sama sobom kao da ponekad skriva ljepotu Krista i njegove poruke. Vrijeme je da mi kršćani i ljudi Crkve postanemo toga svjesni.
Kako Crkva može autentično naviještati Krista u današnje vrijeme?
Pitanje vjere uvijek je pitanje i autobiografske slike života. U tom smislu postoji onoliko putova do svetosti, onoliko načina življenja vjere, koliko je i ljudi. Ni jedan put do Krista nije isti. I ni jedan put do Krista nije pogrešan. Zbog toga i ne čudi činjenica da vjera pojedinca, njegovana u osobnom životu, može doista rasti i razvijati se. Na žalost, s jedne strane zbog naglašenoga individualizma u sveopćoj suvremenoj kulturi, a s druge strane zbog anemičnosti Crkve, često i njezine neprivlačnosti, vjernici se navikavaju na osobni vjerski život bez odnosa sa zajednicom vjernika. Vjera tako postaje, na određeni način, necrkvena vjera. Kako bismo učinili prvi korak u nadvladavanju takvoga stanja, mislim da bismo iznova trebali posegnuti za pozivom sv. pape Ivana Pavla II., koji nam je – poput testamenta – u baštinu ostavio apostolsko pismo „Ulaskom u novo tisućljeće“ (Novo millenio ineunte). Njegov je poziv vrlo jasan i nedvosmislen: „Napraviti od Crkve dom i školu zajedništva: eto velikog izazova koji stoji pred nama u tisućljeću koje započinje, želimo li biti vjerni Božjem planu i odgovoriti također na duboka očekivanja svijeta“ (br. 43.). Pripadnost Crkvi je, ustvrdio je papa u miru Benedikt XVI., drugo ime kršćanske ljubavi.
Njegujući takvo zajedništvo, rađat će se u Crkvi, i kao u instituciji, povjerenje i otvorenost svakoga člana Božjeg naroda. Takvo je duhovno zajedništvo duša Crkve. Tada će u njoj biti mjesta za sve (za one najpotrebitije, siromašne, za one na egzistencijalnom i društvenom rubu). Crkva koja bi živjela na taj način ne bi samo ostvarivala autentičnost poziva i nasljedovanja Krista nego bi bila i izravnim svjedokom bratstva cijelome društvu, raslojenom i razdijeljenom na različita povijesna, ekonomska, politička i druga pitanja. Sve to vodilo bi tome da se vjeru shvati i razumije kao egzistencijalnu i svakodnevnu životnu stvarnost, kao kulturu življenja, a ne kao nešto manifestativno i kao tek neko „nedjeljno“ obredno okupljanje.
Kako gledate na brojne duhovne pokrete mladih u tome kontekstu?
Kada me pitate o mladima, pada mi na pamet rečenica sv. Benedikta upućena samostanskom opatu kojega sv. Benedikt upućuje da se posavjetuje s mlađima, riječima: „Često nekog mlađega Gospodin nadahnjuje boljim mišljenjem.“ Duhovni pokreti općenito, a posebno duhovni pokreti mladih, oaze su putova traženja, služenja i slavljenja Boga i trebamo im vjerovati. Ne trebamo im zatvarati vrata. Vjera koju Crkva naviješta često je, premda se radi o istim sadržajima, mladima prilično daleko. Razumljiva je, stoga, njihova potreba „transponiranja“ vjerskih sadržaja i slavljenja Boga na njima blizak jezik i izričaj. Duhovni pokreti mladih veoma su važni i dobro je što postoje.
Vjeronauk u školi često je na meti kritike?
Vjeronauk u školi je u posljednjih tridesetak godina unutar odgojno-obrazovnoga sustava postao stvarnost bez koje je, barem se meni čini, škola u Republici Hrvatskoj nezamisliva. Nisam samo jednom imao prilike čuti, u susretima s ravnateljima i pedagozima osnovnih ili srednjih škola, da je vjeronauk „duša“ škole. Naravno da je on kao predmet uvijek određeni „teren“ za raspravu, za sučeljavanje različitih mišljenja, ali i za tako potreban dijalog.
Na što mislite?
Radi se o predmetu koji podliježe dvostrukoj odgovornosti: s jedne strane odgovornosti Crkve, a s druge strane odgovornosti države, odnosno Ministarstva znanosti, prosvjete i športa. Vjeronauk u školi, mislim, izuzetan primjer kako dvije institucije, premda odijeljene jedna od druge, mogu zajednički organizirati jedan predmet te tako zapravo pokazati kako može funkcionirati laička država. No, ima onih koji, uvijek iznova, tu laičnost gledaju samo kroz prizmu odijeljenosti, ali ne i zajedničkih projekata.
Boli li vas kritiziranje jer ste upravo vi zaduženi za nj uime episkopata?
Naravno da me boli ta činjenica. Ne boli me što bi netko imao drugačije mišljenje, suprotno mome te mišljenju HBK, nego sam žalostan što se ne želi prihvatiti činjenica, kako je jednom rekao kardinal Bozanić, da vjeronauk u školi u hrvatskom društvu ima “vrlo visoku pozicioniranost”. Naime, iz godine u godinu se prilikom upisa novih generacija učenika održava svojevrsni referendum, koji pokazuje koliko zapravo roditelja i skrbnika želi da im djeca budu polaznici vjeronauka u školi (a kad su u pitanju srednjoškolci o tome, zajedno s roditeljima, odlučuju i sami učenici). I to ne samo katoličkoga vjeronauka! Neki nikako da “progutaju” rezultate toga referenduma, odnosno prihvaćenost i poziciju vjeronauka. Zato se često o vjeronauku u školi govori kao o nečem izvanrednom, neprirodnom unutar odgojno-obrazovnog sustava.
Pri tome se često sve promatra kao mogući privilegij Crkve ili neke druge vjerske zajednice. Zaboravlja se, naime, činjenica, da osim ustavno osiguranoga prava na vjersku slobodu i njezino očitovanje, vjeronauk u školi ima i ekumensku dimenziju, da potiče i međureligijski dijalog te da time na određeni način ima i političku dimenziju, kojom uistinu pridonosi dobru društva u cjelini. Na žalost, na našem području rijetko možemo čuti riječi i mišljenja poput nekih cijenjenih europskih političara, pa i socijaldemokrata, o vrijednosti takvog predmeta u školi koji, među ostalim, odgaja i za dijalog i pluralnost. Doista smo se nadali da će u međuvremenu nestati potreba stalne obrane vjeronauka u školi kao predmeta te da će se o njemu moći zajednički kritički promišljati, kako sa znanstvenog tako i s demokratskog stanovišta, te da će to pridonijeti i njegovoj kvaliteti, ali i kvaliteti odgoja i obrazovanja općenito. No, zatočenost u predrasude, kao i zatvorenost za bilo kakav dijalog, ostaje i nadalje prostor u kojemu Crkva mora iz godine u godinu pokušavati sačuvati ono najvrednije što može ponuditi rastu i razvoju djece i učenika, budućih građana ove zemlje i društvene sredine.
Episkopat se pomlađuje, tj. dolaze novi biskupi, a uskoro će velika smjena generacija, u idućih nekoliko godina.
Istina je da je u posljednjih nekoliko godina hrvatskom episkopatu pribrojeno nekoliko novih biskupa. Promišljanje samo kroz prizmu dobi ili smjene generacija nije kategorija koje bi bila odlučujućega karaktera kad je riječ o životu Crkve na jednom konkretnom prostoru. Mnogo je važnije u tom kontekstu sagledavati iskustvo i mudrost onih koji su već dulje biskupi, ali i nadahnuća i novosti koje sa sobom svakako donose nove osobe. Nisu li nam još u živom sjećanju i velikani poput blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića ili biskupa Ćirila Kosa, čije smo se stote godišnjice rođenja sjetili ove godine?
Kakvi biskupi danas trebaju Crkvi u Hrvatskoj?
Biskupi su po svojoj službi, odnosno po sakramentu svetoga reda, nasljednici apostola. Time im je na određeni način definirana i njihova služba u poučavanju, naviještanju, služenju i upravljanju Crkvom, koja je, manje-više, ista svim biskupima cijeloga svijeta. No, obnašanje biskupske službe uvjetovano je i životom te društvenim položajem vjernika i Crkve na nekom partikularnom području. U tom se smislu mogu razlikovati i zadaće, ali i potezi pojedinih biskupa. Ne treba nikako izgubiti iz vida i biskupsku službu u kontekstu različitih načina ostvarenja i izazova svećeničke službe, redovničkog života, te ostalih pastoralnih djelatnika, kateheta i suradnika. Svaki biskup nastoji osluškivati te u praksu provoditi i smjernice koje dolaze od pape i Vatikanskih kongregacija.
Na što konkretno mislite?
Ono što je u posljednje vrijeme svima nama biskupima stavljeno na srce, u smislu novoga načina života i naviještanja, svakako su izazovi o kojima se mnogo govori i u javnosti u posljednjih nekoliko godina. To su nova evangelizacija – naviještanje Riječi Božje novim izričajima, metodama i žarom; potom zajedništvo i bliskost nas biskupa i svećenika s Božjim narodom koju je papa Franje opisao kao „miris pastira po ovcama“; stalna briga za duhovno i materijalno siromašne i marginalizirane te „odlazak na periferiju“; jasnoća u stavovima, vjerodostojnost i autentičnost kršćanskih svjedoka i pastira; stručnost i kompetentnost u pojedinim teološkim ili drugim disciplinama, briga za ćudoređe i moralno ophođenje prema drugima…
Živi li se tako?
Premda će neki misliti kako današnji biskupi u Hrvatskoj žive u prošlim vremenima, treba doista istaknuti da se svi, koliko god nam je to moguće, trudimo osluškivati potrebe suvremenoga čovjeka i vjernika, ali i društva u cjelini. Zadaća je svih nas otvoriti se svijetu, biti u dijalogu s običnim ljudima, biti im blizak. Pred Boga iznositi, u molitvenom raspoloženju, sve brige i nade naših vjernika i cijeloga društva. No, ne samo to. Blizina se prema čovjeku očituje i u proročkom glasu unutar Crkve i društva; očituje se i u crkvenim karitativnim i socijalnim projektima; u otvorenosti i stalnom pozivanju na dijalog s drugima i drugačijima te na razumijevanje potreba ljudi oko nas. Za vrijeme nedavnoga posjeta Japanu papa Franjo govorio je biskupima o zaštiti života u svakoj njegovoj dimenziji, koja ide ruku pod ruku s naviještanjem Kraljevstva Božjega.
Papa u tom smislu trajno naglašava da smo pozvani umjesto kulture uspjeha, u kojoj se ne mogu svi ostvariti, svjedočiti i nuditi kulturu besplatne ljubavi i dara. Ti se pozivi odnose na cijelu Crkvu i sve kršćane, a biskupi su pozvani u tome, poput pravih apostola, prednjačiti i biti postojani iz dana u dan. Mislim da bi bilo dobro i potrebno da mi biskupi, uz sve navedeno, pojedinačno i zajednički, sebi i svojim biskupijskim zajednicama, jasnije odredimo naše pastoralne i evangelizacijske prioritete na duge staze te da se trudimo oko njihova ostvarenja. Neka drugi komentiraju naše poteze i nastojanja, a mi njihova nastojanja i poteze samo onda kad je to nužno kako bismo ostali vjerni svojoj zadaći glasa savjesti i zdravoga razuma te kad to pridonosi klimi zdravog dijaloga i suradnje u društvu u kojemu živimo. Naime, u mraku se ne isplati proklinjati tamu, nego je puno važnije upaliti svjetlo, pa makar to bila i samo šibica.
Prilično ste otvoreni i kritični prema društvenim anomalijama u svojim propovijedima?
Ne bih volio da se moje riječi, kao ni riječi drugih biskupa, doživljavaju kao otvoreni i kritički pristup nečemu što vi zovete društvenim anomalijama. Mnogo mi je više na srcu naviještati evanđelje. A svi smo mi tek „glinene posude“, koje u svojoj krhkosti znaju nekada čuvati i priopćavati blago koje nisu dostojni sami ni nositi. Dogodi se, na žalost, da se neka riječ, možda čak i nespretno izrečena, krivo protumači ili interpretira. U svakom slučaju, nikada mi polazište u razmišljanjima nije bila kakva „anomalija“, nego Riječ Božja. Ona je prozor kroz koji pokušavam, kao i svi drugi biskupi, ali i toliki drugi marljivi navjestitelji Riječi (svećenici, vjeroučitelji, teolozi, vjernici laici), sagledavati vrijeme i trenutak u životu čovjeka i Crkve. Riječ Božja jedino je mjerilo naše vjere i naših razmišljanja. Jasno da se mnogo toga, što se u suvremenom svijetu događa i smatra „normalnim“, ne može takvim sagledavati i razumjeti iz perspektive Božje riječi.
Kao, na primjer?
Pitanja ubojstva nerođene djece, pitanje eutanazije, pitanje rodnosti, kako se ona danas tumači u svjetovnim sekularno obilježenim sredinama, uz to pitanja pravednosti, korupcije, „grijeha struktura“, sebičnosti, kao i mnogo toga drugoga, nisu napadi na nečiju slobodu, nego poziv na izbor života, istinoljubivosti, osobne i društvene odgovornosti. Kad to ne bismo propovijedali, izdali bismo nauk Katoličke crkve i pronevjerili Riječ koju smo pozvani svakodnevno osluškivati te ju, riječima i djelom, konkretizirati. Da bih to valjano činio, i meni je, kao i mnogima drugim, potrebno stalno promišljanje, trajno obraćenje; štoviše, rekao bi papa Franjo, potrebno mi je najprije živjeti teologiju na koljenima. Drugim riječima, moliti Boga da znam u pravom trenutku iznjedriti pravu riječ, koja će biti djelo Duha Svetoga, a ne moje pametovanje. Svatko od nas je samo sredstvo u Božjim rukama. A on, i preko nas, te naših riječi, još uvijek očituje svoje zanimanje i ljubav za svakoga čovjeka.
Iseljavanje ne jenjava, loša je demografska slika… kao da klizimo prema provaliji kao nacija. Strepite li od tih trendova?
Kršćanin se, u snazi svoje vjere, nikada ne želi prepustiti pesimizmu i osjećaju bespomoćnosti, nego se osjeća pozvanim, i u nadi protiv svake nade, gledati u budućnost. No, to ne znači ignorirati teškoće, ni biti preuzetan.
Demografski problemi u pitanje dovode sam biološki opstanak i budućnost hrvatskoga naroda, smisao stradanja tolikih mladih ljudi za njegovu slobodu i istodobno ponovno otvaraju sigurnosno pitanje. Priznajem, stoga, da me zabrinjava činjenica ubrzanog pada stope nataliteta našega naroda. K tome i snažan val iseljavanja predstavlja dodatni važan čimbenik aktualnih demografskih prilika i daljnjeg razvoja problema. Taj će se depopulacijski trend nastaviti te do sredine ovoga stoljeća dodatno ojačati. Velika neravnoteža u strukturi stanovništva s obzirom na fertilnost te radnu i ekonomsku aktivnost stanovništva nužno će se odraziti i na gospodarski rast te na sustav socijalnoga i mirovinskoga osiguranja. Demografsko pitanje mora postati prioritet svake vlade i trajno opredjeljenje svih društvenih čimbenika. Primjena neodgodivih, sveobuhvatnih i dugoročnih mjera demografske revitalizacije kao integrativnoga dijela ekonomske, populacijske, obiteljske, socijalne i regionalne politike, od nemjerljivoga je nacionalnoga i strateškoga interesa za hrvatski narod.
Zašto je tome tako?
Moramo biti svjesni i toga da je nepovoljna demografska situacija velikim dijelom također odraz relativiziranja braka kao zajednice muškarca i žene te nepoštovanja i ugrožavanja obitelji kao temelja svake društvene zajednice. Među demografske mjere nužno spada i promicanje te zaštita bračnih i obiteljskih vrijednosti. Mi kao Crkva možemo i pozvani smo ponajprije promicati kulturu života koja ističe da je dijete najizvrsniji Božji dar roditeljima, koji pridonosi dobru njih samih. Naše je poslanje promicanje bračnih i obiteljskih vrijednosti te uzvišenosti i ljepote očinstva i majčinstva. U odgovornosti svoga krsnog poziva kao kršćani pozvani smo na osobno obraćenje, na promjenu vlastitoga mentaliteta i ponašanja te na zajedničko promišljanje o nužnim mjerama kako bi se zaustavili ili usporili pad nataliteta, procesi koji ugrožavaju brak i obitelj te daljnje iseljavanje mladih ljudi i cijelih obitelji u potrazi za boljom budućnošću i ekonomskom sigurnošću zbog nedostatka pravne, radne i socijalne sigurnosti u domovini.
Uvoz radne snage?
Demografska kriza i potreba za uvozom radne snage pred nas stavlja i potrebu osmišljavanja useljeničke politike, koja bi trebala snažnije poticati povratak hrvatskih iseljenika bez obzira na to kojem iseljeničkom naraštaju pripadaju, ali i definirati stupanj otvorenosti granica za sve druge potencijalne imigrante. Zasigurno ne bi bilo dobro bezuvjetno otvoriti granice jer iskustva drugih zemalja pokazuju da to može dovesti do ozbiljnih međukulturalnih i međunacionalnih, ali i međuvjerskih problema.
Vaša je nadbiskupija prva na liniji po pitanju ulaska migranata u našu zemlju?
Nama kršćanima ne smije se dogoditi da zaokupljeni, prije svega, zaštitom vlastite sigurnosti ili traženjem ekonomskih interesa, u nesretnicima ne prepoznamo ljudska bića poput nas te da ih promatramo tek kao strance druge vjere i kulture. Čovjeka u potrebi treba zbrinuti. Temeljna ljudska prava su etički i civilizacijski doseg kome su kršćanstvo i prosvjetiteljstvo udarili temelje, a crkve su od davnih vremena bile skloništa za progonjene i obespravljene. Ponosan sam, zato, na spontane reakcije stanovništva, na Caritas i brojne volontere na području naše Đakovačko-osječke nadbiskupije tijekom izbjegličkog vala 2015. godine koji su pokazivali humano lice Isusa Krista stotinama tisuća ljudi koji su tada prelazili kroz našu nadbiskupiju.
Ipak, postoje i određene opasnosti?
Ilegalni prijelazi granica, osobito bez ikakvih dokumenata, ugrožavaju nacionalni suverenitet, javni poredak, mir i sigurnost građana te zbog toga jednostavno nisu prihvatljivi. Neprihvatljivo je i stvaranje logora te rezervata za migrante kao i indirektno poticanje ilegalnih migracija. Osobama progonjenima zbog rasne, vjerske, nacionalne i socijalne pripadnosti, kao i političkih stavova treba svakako pružiti pomoć i zaštitu. No, međunarodna zajednica mora istodobno činiti sve da se njima i onima koje su ratovi ili prirodne nepogode otjerali s njihovih ognjišta omogući što brži povratak.
I na kraju, molim vas da uputite božićnu čestitku našim čitateljima.
Božja ljubav veća je od svake ljudske zatvorenosti! Božić nam nosi istinu da se Bog utjelovio i nastanio među nama ljudima, da se dogodio prodor njegove ljubavi u našu zatvorenost, u naše odbijanje i našu povijest; da je Bog sišao s neba na zemlju, u našu životnu stvarnost te da, unatoč svemu, ostaje vjeran svojoj ljubavi prema nama ljudima. Bog dolazi da nas prosvijetli i otvori za uzajamno slušanje i poštovanje, za dijalog u svim našim životnim prilikama; da nas pomiri sa sobom i međusobno kako bismo bili bliže sebi i jedni drugima; da nas otvori jedne za druge i da, upravo kao pravi Bog i pravi čovjek, “u svome tijelu od dvoga učini jedno, da razori pregradu razdvojnicu”, da u sebi sazda novoga čovjeka, da navijesti mir svima (usp. Ef 2,14-15) i sve nas otvori za iskustvo ljubavi koja se daruje bez računice, za dobrotu i solidarnost, za bračno i obiteljsko zajedništvo, za dar života, za samoprijegornu ljubav prema svome i svakom drugom narodu te za odgovornost prema budućnosti.
Zato svim čitateljima želim i molim otvoreno srce za novorođeno Dijete Isusa, čestit Božić i Božjim mirom te blagoslovom ispunjenu novu 2020. godinu.
Problem nastaje prilikom masovne ilegalne migracije. Mi smo već u prošlosti bili odredište masovne migracije, kada su se doselile tisuće Srba u bijegu pred ratom, razaranjem i neimaštinom. Znamo kako je to završilo.