U privatnom zdravstvenom biznisu u Hrvatskoj vrte se godišnje barem dvije milijarde kuna. Tolike su procjene, jer službene informacije ne postoje. I premda dvije milijarde kuna koliko stanovnici Hrvatske ostave u privatnim zdravstvenim ustanovama nije malo, u odnosu na potrošnju u javnom sektoru, to je tek kap.
U osnovnom osiguranju javnog zdravstva u 2008. potrošeno je 17,5 milijardi kuna, još oko 300 milijuna kuna ušlo je u državno dopunsko osiguranje, a obavljeno je gotovo osam milijuna specijalističko-konzilijarnih usluga. Prema dostupnim podacima do kojih je zbog potreba vlastita biznisa u zdravstvu došla dr. Tereza Šarić analizirajući privatno tržište, u 2008. godini u privatna dodatna zdravstvena osiguranja Hrvati su uložili oko 270 milijuna, a za specijalističke privatne usluge potrošili su 610 milijuna kuna.
Barem jednom privatnog je specijalista posjetilo 45 posto ljudi, koji su u prosjeku potrošili po 660 kuna. No, najviše, od 610 milijuna kuna koliko uđe u specijalističke ordinacije, gotovo 40 posto novca odlazi privatnim stomatolozima, tridesetak posto ginekolozima, a slijede internisti, oftalmolozi, fizijatri, ortopedi. U te podatke nisu uključeni zahvati u velikim privatnim bolnicama kao što su srčane operacije, ortopedske, oftalmološke operacije i drugi veći zahvati koji su, logično, s cijenama od više desetaka tisuća kuna, neusporedivo skuplji u odnosu na specijalističke ili dijagnostičke usluge.
Upravo taj skuplji segment privatnoga zdravstva, ukupni promet na zdravstvenom tržištu u Hrvatskoj povećava barem tri puta u odnosu na ulaz novca za privatne specijalističke usluge.
– Ipak, u odnosu na državni budžet, vrlo malo novca uđe u privatni zdravstveni sustav. Privatno zdravstvo je kod nas tek u povojima, a Hrvatska teži i želi u EU gdje su privatna osiguranja i privatno zdravstvo na puno višoj razini. Ne znam zašto bismo mi bili izvan takvoga sustava. Zdrava konkurencija je uvijek dobrodošla, iz privatnog ili državnog sektora, svejedno – komentira dr. Mladen Jukić, glavni ravnatelj privatne Poliklinike Sunce. Ističe da privatno zdravstvo nije namijenjeno samo bogatima.
– Ako nam je zdravlje najvažnije, ne bi trebalo biti teško izdvojiti, na primjer, tisuću do dvije tisuće kuna za policu dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja ili za jedan godišnji sistematski pregled, što je jeftinije od, recimo, jednog posjeta kozmetičkom ili frizerskom salonu. Nerijetko korisnici naših exkluziv polica nisu bogataši, nego ljudi koji žele ekskluzivu za sebe, a svi kažemo da zdravlje nema cijene. Stvar je, dakle, u percepciji koliko cijenimo sebe i svoje zdravlje, a to ne ovisi o tome koliko novca imamo, nego o tome koliko smo spremni izdvojiti za sebe i svoje zdravlje – kaže dr. Jukić.
Otkriva nam da je kroz Sunce lani prošlo više od 90.000 pacijenata, kojima je pruženo oko 150 milijuna kuna usluga po tržišnoj vrijednosti, a isključivo tržišnih usluga učinjeno je i naplaćeno oko 39 milijuna kuna. Među uslugama koje pacijenti najviše traže su kardiološki i ginekološki pregledi, laboratorijske usluge, različite ultrazvučne pretrage, magnetska rezonancija, kompjutorizirana tomografija, multislajz CT koronarografija.
Prema istraživanju dr. Šarić, privatne liječnike češće posjećuju muškarci nego žene, a u 58 posto slučajeva glavni je razlog brzina usluge, u 46 posto kvaliteta usluge. Često se odabir privatnog liječnika temelji na preporuci prijatelja, a u slučaju potrebe za internističkim pregledom 22 posto pacijenata koristi se preporukom svoga liječnika obiteljske medicine. Pacijentu je ponekad teško odabrati gdje potražiti privatnu specijalističku ili dijagnostičku uslugu s obzirom na to da u Hrvatskoj imamo oko 500 privatnih ustanova, ali je zato puno lakše odabrati privatnog liječnika za operaciju srca, ili privatnog liječnika za umjetni kuk, ili pak privatnog ginekologa za porod. No, za otvaranje privatne bolnice nužno je uložiti barem 15 milijuna eura, u otvaranje privatne poliklinike oko pet milijuna eura. Među ostalim su i zbog toga privatnici vrlo osjetljivi na nelojalnu konkurenciju.
Nelojalna konkurencija
– Nelojalna konkurencija postoji. Dio kolega u isto vrijeme radi u dvije ordinacije, privatnoj i državnoj. U privatnim zdravstvenim ustanovama trebaju raditi uglavnom stalno zaposleni liječnici, a, sporadično, određene usluge mogu odraditi i konzilijarni liječnici, ali pod točno propisanim kriterijima. Time bi nelojalna konkurencija bila zanemariva, a kvaliteta usluge na višoj razini – drži dr. Jukić.
S time se ne slaže profesor Zdenko Stanec, predstojnik Klinike za plastično-rekonstruktivnu kirurgiju u KB “Dubrava” koji nakon svog redovnog radnog vremena, u privatnoj poliklinici operira privatne pacijente.
– Pravo na rad je osnovno pravo čovjeka, ali netko želi raditi osam, netko 12 sati na dan. Ali, 12-satni rad nije moguć u državnim ustanovama jer država nema novca da plati rad izvan radnog vremena. Dakle, liječnicima koji imaju mnogo bolesnika jedini je izbor rad izvan radnog vremena u privatnoj praksi. Tako se i rasterećuje državno osiguranje budući da u bolnicama novac ostaje za složene postupke, a manje zahtjevne postupke bolesnici plaćaju sami – kaže profesor Stanec. Navodi i to da njegovi kolege, šefovi plastične kirurgije, u Europi mogu birati ustanovu u kojoj će raditi privatno i do 50 posto radnog vremena. – Vrhunski stručnjak se educira čitav radni vijek, minimalno 15 godina, pa uprave europskih klinika i fakulteta žele zadržati takvog stručnjaka kao nastavnika i kao liječnika. Zar mi želimo da naši stručnjaci odu potpuno u privatnike, da odu za šefove izvan zemlje ili da na šefovska mjesta dođu osobe bez dovoljno iskustva? Mislim da bi to bio veliki korak natrag hrvatskog zdravstva – stav je prof. Staneca.
Oftalmolog dr. Nikica Gabrić, pak, ističe da se sadašnje zakonsko rješenje za rad liječnika izvan radnog vremena može protumačiti kao konflikt interesam, zato što u zdravstvenom sustavu ne postoje jasni propisi koliko jedan liječnik u danu, tjednu, mjesecu treba obaviti pregleda, pretraga ili zahvata.
– Liječnikovoj je savjesti ostavljeno koliko će raditi dok nadređeni zapravo “odokativnom metodom“ procjenjuju učinak pojedinog liječnika. Postavlja se i pitanje motivacije. Hoće li svi liječnici jednako raditi u državnoj službi, u kojoj nije definirana količina rada, te hoće li biti motiviraniji u poslijepodnevnom radu kada su plaćeni “cijena puta usluga”. Takvo miješanje u kojem nije bitno koliko radite, koliko ste efikasni, koliko pridonosite može biti demotivirajući faktor za liječnike, a da popodne veselo i poletno žele imati što više pacijenata jer će tako i više zaraditi. Zarada može biti razlogom da neki od liječnika nemaju dovoljno pacijenata u bolnici ili da ih preusmjeravaju za poslijepodnevni privatni rad – navodi prof. Gabrić. Naravno, kaže, nije dobro ni to što država ne prepoznaje ljude koji rade više od drugih i tako destimulira najbolje.
– Činjenica je da su liječnici potplaćeni za svoj rad, a najmanji konflikt interesa imali bismo kad bi liječnici mogli raditi unutar svojih zdravstvenih ustanova. Tako bi sami zaradili više, kao i njihovi suradnici, ali i bolnica. Rad za drugog poslodavca je zapravo rad za konkurenciju i vrlo se malo ljudi može othrvati moralnim i drugim dilemama radeći u javnoj i privatnoj službi. I pitanje je bi li liječnici koji imaju privatne prakse ili rade u privatnoj praksi, dopustili svojim zaposlenicima da rade za konkurenciju – zaključuje prof. Gabrić.
Ministar zdravstva Darko Milinović kao prva i najodgovornija osoba zdravstvenog sustava koji mora riješiti i sukobe interesa, i “sive zone”, ali zakonskim rješenjima i poticati razvoj ne samo državnog već i privatnog zdravstva bez dileme kaže kako “apsolutno podržava privatni sektor zdravstva”. Uostalom, ističe, dio privatnih ustanova ima ugovore sa HZZO-om koji plaća određeni postotak kapitetata za državne osiguranike.
Privatno zdravstvo? Samo pogledajte Ameriku pa sami odlučite jel to baš tako pametna ideja.