Od kraja rata prošla je 21 godina, no u Beogradu se još ne mogu naviknuti da više ne mogu Hrvatima govoriti kako da se ponašaju. Najsvježiji primjer tog podsvjesnog osjećaja koji i dalje stoji u glavama srbijanskih političara zbio se ovih dana kada je hrvatski premijer Tim Orešković princu Charlesu i vojvotkinji Camilli pokazao fotografije raketiranja Banskih dvora 1991. Mediji u Srbiji odmah su prenijeli kako je srpskog premijera Aleksandra Vučića razljutila odluka našeg Tima da Britancima pokaže mjesto gdje su “Martićeve rakete” pogodile sjedište Vlade.
Premda je Kanađanin Tim ovdje pobrkao aviobombe JNA iz 1991. s Martićevim raketama iz 1995., svejedno, srbijanski premijer kazao je kako taj potez nije fer i karikirao kako bi oni sad Charlesa trebali voditi po cijeloj Srbiji, a “nema sela u kojem nećemo pronaći srpske izbjeglice iz Hrvatske”. Ta zajedljivost službenog Beograda prema RH ovdje nije tek proizvod predizbornog raspoloženja Vučića jer on bi tako reagirao i da nisu izbori. Hrvatska i Srbija očito nisu “Njemačka i Francuska”, koje su 20 godina od rata već bile mirni partneri. A to je i stoga što nisu zatvoreni krupni otvoreni sporovi i rane. Najvažniji je sada spor koji proizvodi srpski zakon o “univerzalnoj jurisdikciji”, koji je Srbija stvorila još 2003.godine, a kojim si ona, ukratko, uzima za pravo procesuirati svaku sumnju za eventualno počinjen ratni zločin 90-ih na području svih država bivše Jugoslavije.
Po tom je zakonu godinama iza rešetaka u Srbiji proveo Veljko Marić, koji sada ostatak kazne služi u hrvatskom zatvoru. No taj zakon Srbija je ipak namijenila za “krupne ribe”. Javnosti je već poznato da u Beogradu terete Vladimira Šeksa i žele ga dovesti u vezu s ratnim zločinima nad Srbima 90-ih u Slavoniji. Manje je poznato da Beograd i Banja Luka već godinama prijete dizanjem optužnice protiv hrvatskih časnika zbog navodnih zločina u Mrkonjić Gradu tijekom operacija Maestral i Južni potez. Prema zapovjednoj odgovornosti, u Beogradu misle da bi se tako moglo teretiti Antu Gotovinu, Antu Kotromanovića, Damira Krstičevića, Stanka Spotu, Ljubu Ćesića Rojsa i mnoge druge. Hrvatska je politika od početka upozoravala Srbiju da neće tolerirati taj zakon ni namjeru Srbije da stvori neki svoj “mini Haag”.
I sve dok Srbija nije otpočela pregovore o ulasku u EU, Hrvatska tu nije mogla mnogo. U Zagrebu je dobro poznato što bi značilo kada bi Srbija u EU bila primljena s takvim aktivnim zakonom. Mogla bi primijeniti ono čime sada prijeti, a RH bi još morala hapsiti svoje državljane!? Stoga je već i Milanovićeva Vlada poručila da Srbija sa zakonom o univerzalnoj jurisdikciji ne može ući u EU i da “Hrvatska to neće dopustiti”. MVP HDZ-ova Mire Kovača otišao je korak dalje i upozorio da RH neće dati zeleno svjetlo Srbiji za otvaranje pregovora u poglavljima 23. i 24. sve dok ne ukine sporni zakon. U Beogradu su medijima potvrdili da je RH uistinu blokirala pregovore.
Premda će neki tu blokadu uspoređivati s modelom koji je Slovenija provodila stopirajući čak dvije godine pregovore RH s EU, hrvatska blokada puno je ozbiljniji problem za Srbiju nego što je to za nas bila slovenska blokada. Ovdje su za Hrvate u igri sami temelji državnosti i realno nitko “vanjski” neće moći pritisnuti RH niti ona može promijeniti stav. Srbija, dakle, što se RH tiče, sigurno neće ući u EU ne ukine li taj zakon. I u Beogradu će morati shvatiti da ih RH ovdje ne blokira iz emotivnih razloga ili zlobe, nego zato što je to zadnja prilika da RH i Srbija krenu “ispočetka”.
>>Beograd najavio prosvjed Bruxellesu zbog ponašanja Zagreba u slučaju Šešelj
>>Kovač kaže da Hrvatska želi surađivati sa Slovenijom i Srbijom
Praf tak il kak bi se to reklo, saka rit dojde na šekret. Pak i Srbija.