U strahu da bi i izvanredni izbori mogli proći bez odluke i da bi se moglo produžiti razdoblje političke nestabilnosti, bile su, ipak, (samo) velike oči: Hrvatska je na okrnjenom biralištu s 50 i nešto posto izlaznosti birača dobila i pobjednika i gubitnika. Pobjednička stran(k)a ne bi smjela imati većih problema da realizira do kraja svoju pobjedu i formira vlast; demokratski, u skladu s voljom birača. Istina, iskustva opominju da se golovi i u politici, kao i na sportskim terenima, mogu postizati i u produžetku. Zastavica je gubitnicima pala još istu večer, kad su objavljeni rezultati, a sutradan se do kraja srušila kad je Zoran Milanović objavio da je šefovsko mjesto u njegovoj stranci prazno.
Nikakvih ozbiljnijih dvojbi, zapravo, nema: HDZ je s novim vođom, kojeg nije izvlačio iz naftalina isluženih političara nego iz prvih klupa Europskoga parlamenta, uspio u vremenu novog političkog rekorda proći dugi put od poda do trona. Njegova je prednost relativno tijesna, samo nekoliko zastupnika više, no politički je uvjerljiva jer je SDP obezglavljen, Most na brisanome prostoru gdje se vide sve razlike između trgovine i pregovaranja, a Živi zid poslije prvih nekoliko sati nije više siguran je li uopće živ. Plenkovićev HDZ ima pobjednički status, ali i odgovornost pobjednika.
Ucjenjivački potencijal
Preuzme li, očekivano, kormilo države, eto prilike, ali i iskušenja, možda i neprilike, ponovi li improvizacije svojih prethodnika. Iz biračkih kutija Hrvatska je izišla u drukčijem izdanju od onoga s kojim je u izbore ušla: neizvjesnost oko buduće vlasti nije sasvim otklonjena, ali je značajno manja nego što je bila prije 10-ak mjeseci: na biralištu se iskristalizirao relativni pobjednik, s nepisanim pravilom da vuče prve poteze i s realnim izgledima da ne završi u novom eksperimentu, da se opet ne bi vlast natezala tko pije, a tko plaća; nema više rupa da se u stanovitim prazninama nove većine kao novi Deus ex machina pojavi ponovno neki Orešković; ucjenjivački potencijal Mosta znatno je pao; i konačno, možda i najvažnije za ukupni politički pejsaž, kriza je s izborima promijenila stranu: na užarenom terenu gdje se prije manje od sto dana pržio Karamarkov HDZ, nakon izbora našao se Milanovićev SDP: prvi se gotovo srušio kad je rušio vlastitu Vladu, a o istome trošku i svoga predsjednika, a drugi bi se mogao (s)rušiti ako ne uspije (o)vladati nezadovoljstvom koje je dublje zbog načina na koji je stranka funkcionirala. Ima li SDP svoga Plenkovića da napravi temeljitiju inventuru i da s novim ljudima i s novim idejama okupi i ujedini stranku ljevice oko novoga programa? Vizionar ili aparatčik, ideolog ili pragmatik, pomiritelj ili „lustrator“ – golema je razlika.
U politici vlada pravilo da se nikad ne govori nikad; utoliko ne treba prerano brisati žilavog, borbenog i obrazovanog Zorana Milanovića s hrvatske političke mape. Pod logičnijom pretpostavkom da je 11. rujna 2016. završio glavni dio njegove političke karijere, a da u najboljim političkim godinama nije rekao posljednju riječ politici, dojučerašnji šef ljevice neće ostati na marginama javnoga života, čak i da sa scene siđe potpuno i zauvijek, kao što je to Tomislav Karamarko postao za hrvatsku desnicu: prolaznik. Sa svim pogreškama, koje nije morao (u)činiti, sa svim neuspjesima koje nije morao (do)živjeti, sa svim nepravdama koje je sam kusao ili drugima spremao, sa svim propustima koje je mogao izbjeći…, Zoran Milanović je značajna figura hrvatske politike i hrvatske ljevice. Gotovo jedno desetljeće držao je svoju stranku iznad vode, nekad na vlasti, a nekad sasvim blizu, i to u zemlji konzervativne tradicije, koja prvo ne obuva lijevu cipelu, i na kontinentu gdje stranke desnice koje su izazvale krizu kapitalizma vještije upravljaju krizom.
Za razliku od svoga prethodnika Ivice Račana, kojemu je poslije Tuđmanove smrti trebalo šest stranaka i Budišin nacionalni pečat da dođe na vlast, Milanović je sigurnije pobijedio, ali i lakše gubio na biralištu: zagrebački Dalmatinac bio je bećar u politici, nije robovao taktici, niti je jedno mislio a drugo govorio ili se plašio vlastite prošlosti. Sve njegove kontroverze savršeno se izražavaju u njegovu izbornome rezultatu: pojedinačno najviše glasova govori o osobnoj karizmi; stranački neuspjeh svjedoči da nije bio u stanju privući i povući druge ljude za sobom. Nije Milanović bio miljenik medija, da bi mu se gledalo kroz prste kad je istresao nepromišljeno „mi ili oni“, kad se neoprezno poigravao sa sloganom pod kojim se ubijalo, ili kad je u (katoličkoj) sredini u kojoj vlada kult Marije Djevice a u civilnome društvu žilavi duh feminizma, ulazio u zaštićeni prostor nečije majke, ili puštao drugima da to nekažnjeno čine.
Još manje je bio omiljen u Crkvi i među popovima, koji su s tamjanom pokušavali iz njega protjerati đavla „nenarodne vlasti“ i u svakoj izbornoj prilici agitirali više-manje otvoreno protiv njega i ljevice. Branitelji su mu, nešto iz interesnih a više iz ideoloških pobuda, uvijek radili o glavi, i na kraju ga, možda, i stajali glave kad je još jednom neoprezno upao u njihovu zamku koju su montirali za njegovim stolom. Primao je udarce, i nije se uvijek „branio s pjesmom“, osobito kad su mu oponenti bili nadohvat ruke: na glasovitom „groblju (svojih) žrtava“ nije tražio rezervne glasove, ni kad su mu se nudili duhovi koje je tamo sahranjivao. Više je, čini se, volio samoću nego društvo ljudi koji mu nisu bili po volji.
Nehrvatska ili antihrvatska
Koliko je držao do prirodnog saveznika ljevice, inteligencije, zorno je pokazao u kampanji kad je s nekoliko agitatora uz kavu upozoravao na to kamo kulturu vodi ministar kulture sektaštvom i desničarenjem. Bio bi uvjerljiviji da sam nije s kulturnom i intelektualnom elitom pokidao dublje veze, koje su za njegova mandata na životu održavali autoriteti Vjerana Zuppe i Antuna Vujića. I konačno, pod teretom stalnih kritika s desnice da je SDP anacionalna, nehrvatska ili čak antihrvatska stranka, Milanović je znao odgovarati tako da mu je obrana bila gora od optužbi.
Nije u politici napad uvijek najbolja obrana: hrvatski su birači – značajnim dijelom i na konzervativnom proeuropskom projektu s kojim je Andrej Plenković tražio pobjedu, učvrstio stranku na desnom centru i izolirao nacionalističku desnicu s kojom je HDZ prije njega bio u izbornome braku – najbolje odgovorili na kritike, zapravo uvrede, iz Beograda; da su stvarno ustaše. Hrvatska je potvrdila demokratsku zrelost, koju nisu ugrozile ni sirove invektive iz Beograda, ni otrovne strelice iz Zagreba; birači nisu pokazali sklonost ekstremima, ne računa li se nekoliko onih koji su dobili preferencijalne vize za Sabor.
Njih budući hrvatski premijer neće morati među europske pučane švercati kao slijepe putnike, ne da li im nekadašnji Karamarkov položaj u izvršnoj vlasti. Odlazak Milanovića samo prividno olakšava Plenkoviću složenu misiju da ovlada državom; ne dobije li konkurentnu oporbu u Saboru i u zemlji, vjerojatni hrvatski premijer i sam može biti na gubitku, povjeruje li da je čarobnjak koji je u stanju dizati iz pepela. Pod pretpostavkom da će bez većih teškoća formirati Vladu, Plenković počinje s nekoliko komparativnih prednosti u odnosu na Karamarka: ima legitimitet koji mu daje za pravo da se ne pogađa oko toga tko će voditi Vladu; ostavlja dojam umjerena političara koji Hrvatsku ne misli iscrpljivati stalnim obnavljanjem (ne)završenih ratova; djeluje kompetentno i državnički zrelo, iako nema preveliko iskustvo u vođenju države; diplomatski staž kvalificira ga kao dobrog pregovarača u državi svekolikih sukoba; još je novak u HDZ-u, što ga čini neovisnijim, posebno od „stare garde“ koja po duhu uvijek voli vući konce iz pozadine.
Poslije turbulentnog razdoblja s Tihomirom Oreškovićem, od nove se Vlade i njegova šefa očekuje da umire zemlju, da podignu probuđeno gospodarstvo, da ljudima vrate nadu i osiguraju bolji život. Puno i malo.
>>Tihomir Orešković: Danas je možda novi početak za EU
