U doba visokih cijena voća i povrća, sve više građana pribjegava alternativnim metodama kod klasične kupovine. Jednu takvu alternativu ponudio je i Tino Prosenik, osnivač Grunteka, koji je u studiju Večernjeg TV komentirao početak rada i razvoj tvrtke koja se bavi izradom pretplatničkog modela s kojim ljudi u gradu mogu živjeti kao da imaju svoje vrtove, a u naš studio donio je i povrće ubrano direktno iz njihovog vrta.
Emisiju moderirala Lana Kovačević.
Što je to Gruntek? I od kud uopće ideja da krenete?
Pa evo, počnimo od ovog povrća. Ovo povrće je iz nečijeg vrta. Taj netko je na svom mobitelu unajmio virtualni vrt kojeg je posadio, kojeg gleda iz dana u dan što se sve događa u njemu. I svaki tjedan otkad je počela sezona mu dođe ovako jedna kašetica povrća na vrata. I čovjek, ustvari kroz svoj mobitel prima to iskustvo imanja vlastitog vrta. To je pretplatnički model s kojim jednostavno ljudi u gradu mogu živjeti kao da imaju svoje vrtove.
Odakle ideja?
Pa ideja je nastala u ovim uvjetima kompromitiranih nabavnih lanaca. Počelo je u Covidu kada smo se zapitali hoćemo li imati povrće na policama ili nećemo. Sada imamo neke druge geopolitičke nestabilnosti koje postavljaju u pitanje nabavne lance. Tako da u tom trenutku smo samo nešto napraviti, što bi moglo teoretski u budućnosti osigurati ljudima konstantan izvor povrća, odnosno hrane i po ekološki i financijski održivim uvjetima.
E sad, digitalno vrtlarenje ne da ima perspektivu, nego je zapravo postao gotovo pa trend, primarni trend za ovu godinu. Vi ste kompletno rasprodani. Kako stoje stvari i kako ta cijela priča funkcionira?
Da, digitalno vrtlarenje je više ovako jedna simpatična metafora bez da objašnjavamo tehnološku pozadinu procesa. Što se tiče rasprodanosti, apsolutno to nismo, ali jedan dio premiuma s posebnim svojstvima su rasprodani. Najveća sezona je sada kada si ljudi organiziraju vrtove, pa poslije srpnja imamo manje, no ljudi se ponovno počnu preplaćivati poslije godišnjih odmora.
VEZANI ČLANCI:
Mogu li svi oni koji se pretplate na vrt doći vidjeti gdje njihova parcela?
Da da mogu. Naći, cijela poanta tog imanje vrta je da u svakom trenutku korisnik može reći je došao u inspekciju i da mu je svatko tamo radi, kako to izgleda, a premium korisnici imaju i dodatan benefit da imaju tamo piknik zonu i roštilje i svašta nešto pa doslovno mogu doći ovdje vidjeti svoj vrt, ubrati povrće i napraviti piknik kraj svog vrta.
Svi oni koji krenu imati vrt kroz Gruntek sami definiraju što žele posaditi ili im to vi predlažete?
Pa ima različitih paketa koji su prilagođeni različitim potrebama obitelji koje se pred plaćaju mini i maxi paketi su se razlikuju količinom pa će doći sad prosječno šest do deset kilograma biti u dostavi, a ti premium paketi u principu daju i još je neka posebna svojstva gdje korisnik može birati što želi u košari i što ne želi, dok ovi mini i maxi standardni paketi u principu dobivaju miks sezonskog povrća. Znači, ono što je trenutno u sezoni, ono što se bere danas ide u dostavu sutra.
Inače, Hrvati su još uvijek puno više svjesni cijene nego kvalitete i nadam se da će se to promijeniti. Imati svoje povrće je najjeftinija opcija - imati svoj vrt je najjeftinije, pa imati vrt kroz Gruntek je odmah nakon toga, a kupovina povrća u maloprodaji je značajno skuplje. Mi koristimo drvenu ambalažu, a ne plastičnu, povrće je ekološki uzgojeno i ne sadrži nikakve kemijske tvari, a jako je bitno da se u maloprodaji jako puno hrane baca, dok se ovdje ona preusmjerava tamo gdje je potrebna. Ljudi prvo kreću s tim zbog cijene, ali onda ostaju zbog ovih svih održivih karakteristika.
Sada, kad su već i sami spomenuli cijenu, ostanimo malo na na toj temi. Koliko su po vama, recimo, opravdani ti porasti cijena koje vidimo i na tržnicama, ali i u supermarketima?
Uvijek je jedan dio cijene opravdan. Znači, vrlo rijetko se dogodi da će neki maloprodajni lanac dići značajno cijene, a da za to nema nikakve osnove. Uvijek ima neka osnova, ali onda nekakav ekonomist odredi da bi možda mogli još malo, pa onda još malo do nekakve granice održivosti i na taj način se jednostavno generira jedan trend, jedna lančana reakcija gdje svi počinju dizati cijene i onda ne spuštaju cijene, iako je možda nekakva volatilnost na nabavnom lancu prošla. I evo sad nabava je postala normalna, sve se normaliziralo, ali cijene su još uvijek visoke i, povijesno gledano, neće se smanjivati.
Hrvati na to ne reagiraju. Mnogi potrošači vani bojkotiraju određene proizvode i tako ipak dođu na nekakvu pristojnu i prihvatljivu cijenu. Mi na to ne reagiramo.
Ne, to je baš stvarno fascinantno. Mi imamo u Hrvatskoj prehrambene proizvode i pakiranu vodu koji su među najskupljima u Europi. I mogli bi reći u svijetu, ali u Europi sigurno. U situaciji gdje naš životni standard nije ni približno među najvišima u Europi, mi podnosimo te cijene jako poslušno.
Upravo nas često mnogi upozoravaju ili plaše da ću ja tako reći zapravo tom nestašicom hrane na koju svi moramo obratiti pozornost. Je li Hrvatska samo dostatna za zapravo u proizvodnji hrane za sve nas? Ako jest, što čekamo?
Nije ni približno samodostatna. U Hrvatskoj je proizvodnja hrane na jednoj vrlo vrlo primitivnoj razini. Ako se ne varam, zadnji podaci su bili, negdje smo oko 50 do 60 posto samodostatni. To znači da pola svih naših potreba ovisi iz uvoza. Naši svi trgovački lanci tu imaju glavnu ulogu. Znači, mi imamo samo domaće i austrijske trgovačke lance. Imamo vrlo vrlo mali spektar tih trgovačkih lanaca i to drži u principu status quo gdje je i uvoz i najveći izvor hrane i visoke cijene su lako održive jer jednostavno postoji neki konsenzus među njima da se takvo stanje održi.
Ljudi koji vam dolaze na Gruntek kako bi rezervirali zemljište, žale li vam se i oni na cijene?
Da, da, apsolutno. I oni su jako osjetljivi i na našu cjenovnu strukturu. Svaki euro se gleda, gleda se količina, gleda se cijena. Vjerujte mi da većina naših pretplatnika jako pomno prati i kvantitetu i kvalitetu isporuka kako bi na kraju godine mogli izračunati koliko im je to ustvari isplativo. Prošle godine su to isto mnogi radili, radili smo i mi pa smo tako uspjeli izračunati da u odnosu na maloprodajne lance smo 50% jeftiniji u odnosu na ekološko povrće iz specijaliziranih trgovina, a oko 20 posto jeftiniji od najjeftinijeg povrća u najjeftinijem prodajnom lancu.
Ova proljetna košarica je jako zelena i u maloprodaji je nešto manja razlika u ovoj kategoriji, no cijene se kroz godinu statistički poravnaju kada krene stizati plodovito povrće poput rajčica, krastavaca, patlidžana i korjenasto i gomoljasto povrće kao npr. batat koji ima jako visoku cijenu. Ako se ne varam, ovakva košarica kod nas košta 29 eura, dok će ista sad koštati oko 42 eura u maloprodaji.
Poplave s kojima se suočava cijela Hrvatska nisu zaobišle ni vaše parcele. Kakva je situacija? Moraju li ljudi strahovati za parcele koje su rezervirali?
Straha nema, ali oprez uvijek. Naravno da su da ove ogromne kiše koje su obilježile cijelo proljeće i početak legitimne sezone napravile puno problema. Mi smo se, srećom, dobro se pripremili na to, iskoristili ono razdoblje pred kišu za sve i moram priznati već da četvrtu isporuku uspijevamo odraditi bez prekida, što znači da smo u odnosu na prošlu godinu nekih skoro tri tjedna ranije počeli isporučivati robu i konzistentno je isporučujemo. Činjenica da su naši 'Gruntovčani' u jako dubokom blatu je stvarno jako izazovno i logistički jako naporno za njih, ali dosad uspijevamo odraditi sve što smo planirali i ne vidim da će se to puno odraziti niti na ostatak godine.
Brojne tvrtke imaju problem nedostatka radnika. Kako vi nadomještate te nedostatke?
Naravno da imamo problema. Ja bih rekao da je to jedan od najvećih izazova danas, ne samo u poljoprivredi, nego u mnogim gospodarskim granama, ne samo u Hrvatskoj. Mi smo to riješili s uvoznom radnom snagom. Znači, naš naš tim se sastoji od hrvatskog i nepalskog tima. Menadžment je hrvatski, a većinski dio radnika su iz Nepala. Oni se već drugu godinu s nama. Imamo neku super dugoročnu suradnju i moram reći da smo jako zadovoljni. Da njih nema, vjerojatno ne bi mogli niti postajati.
Upravo nas često mnogi plaše tom nestašicom hrane. Je li Hrvatska samodostatna u proizvodnji, a ako jest, što čekamo?
Nije ni približno samodostatna. U Hrvatskoj je proizvodnja hrane na jednoj vrlo vrlo primitivnoj razini. Ako se ne
varam, negdje smo oko 50 do 60 posto samodostatni. To znači da pola svih naših potreba ovisi iz uvoza. Naši svi trgovački lanci tu imaju glavnu ulogu. Znači, mi imamo samo domaće i austrijske trgovačke lance. Imamo vrlo vrlo mali spektar tih trgovačkih lanaca i to drži u principu status quo gdje je i uvoz najveći izvor hrane i visoke cijene su lako održive jer jednostavno postoji neki konsenzus među njima da se takvo stanje održi.
Ja u promjeni ne očekujem da će neki poduzetnik dobiti podršku od države. Apsolutno bih rekao svim poduzetnicima koji će me ikad slušati: Nemojte očekivati da će vas netko podržati. Prvi dio je on sam, dok se ne postavi osnovna pretpostavka da je proizvod ili usluga vrijedna i da je taj poduzetnik sposoban to odraditi. Kad on to jednom dokaže, onda će doći investitor, ali dotad moram ona to sam napraviti. Međutim, generalna atmosfera u Hrvatskoj nije orijentirana prema poticanju proizvodnje. Svi ti poticaji su toliko neučinkoviti i toliko birokratski da se samo idealisti među nama odluče time baviti.
VEZANI ČLANCI:
U svijetu vlada trend smanjivanja bacanja otpada. Što vi radite s viškom?
Ono što smo mi htjeli napraviti je sustav koji ne baca hranu, sustav koji ne stvara smeće, sustav koji je ekološki. Nebacanje
hrane smo posložili s našom aplikacijom u kojoj korisnici svaki tjedan, kad im njihovo povrće dozrijeva i dolazi, mogu odlučiti je li im to sad u ovom trenutku treba i ne. Ako im treba, potvrdit će dostavu na vlastitu adresu. Ako još imaju nešto od prošlog tjedna, mogu preusmjeriti na mamu, tatu, susjeda, prijatelja, ali mogu preusmjeriti odmah i u donacije prema dječjim domovima i pučkim kuhinjama.
Dakle, što moraju učiniti svi oni koji žele imati svoj vrt, a ne puno raditi u njemu?
Pa ako su donijeli odluku da žele jesti puno povrća, da žele ekološko povrće i da žele to sve skupa na jedan vrlo održiv način, onda je pretplata na Gruntek jednostavno najbolji izbor.
Ima tih servisa raznih već godinama čak i grupa na Facebooku ali nije to ništa posebno isplativo. Ne možeš posaditi banane naranče i neke južne biljke. Osim toga dosta njih mulja pa pod originalno domaće prodaju kupljeno povrće. Najbolje je još uvijek imati 2-3 'svoje' kumice na tržnici za koje pouzdano znaš da prodaju svoje ne previše špricano i da ne nabijaju cijene do besvijesti