Blagdan sv. Stjepana – Štefanje ili Stipanovo – u Katoličkoj crkvi slavi se drugog dana Božića. U Hrvatskoj je to državni praznik i neradni dan tako da mnogima posluži za oporavak od božićnog prežderavanja i prekomjerne konzumacije alkohola.
Tek rijetki ovaj dan doživljavaju važnim i ostavljaju si vremena za promišljanje o vjeri i životu. To i ne čudi budući da je i sam Isus u današnje vrijeme marginaliziran na vlastitoj rođendanskoj proslavi. Sveti Stjepan ostane tako zaboravljen negdje između kobasica, kuhanog vina, fritula, darova i putovanja kroz vrijeme za obiteljskim ručkom. Iako bi nam njegova muka trebala biti inspiracija.
Hrvatska danas više nego ikad treba ljude koji će, svatko u svom području, odbiti trule kompromise i odvažiti se na put čestitosti, izvrsnosti, radišnosti i poštenja. Da bi naše društvo jednog dana prosperiralo, trebaju nam ljudi koji će plivati uzvodno i stvarati umjesto slijediti trendove. Postojeći su trendovi u Hrvatskoj toliko poražavajući u svakom aspektu života da nas njihovo praćenje može odvesti samo u potpunu propast. Trenutnu letargiju i loše stanje ne može popraviti nijedan političar. Društvo premreženo korupcijom, nepotizmom i posebnim interesima ne može izliječiti jedan čovjek ili nekoliko njih. To možemo samo svi zajedno, svatko u svom privatnom i poslovnom okruženju.
Plivati protiv struje nikad nije bilo lako. Svetog Stjepana to je koštalo glave. Židovima i poganima donosio je Istinu koja im se nije svidjela pa su ga kamenovali do smrti. Da bi Hrvatska jednog dana bila uspješna država, i mi sami i ljudi iz naše okoline moramo čuti i progutati neke neugodne istine. Bilo bi korisno krenuti od onih najjednostavnijih, npr. da ne postoji besplatno školstvo i zdravstvo, da su sva predizborna obećanja financirana iz naših džepova, da je mirovinski sustav odavno mrtav i da je nemoralno i nenormalno primiti plaću za neobavljen rad, kao i uskratiti plaću radniku za obavljeni posao itd.
Sve to na prvu zvuči samorazumljivo i prilično banalno, ali veliki broj naših sugrađana i dalje nasjeda na fore o “besplatnome”, u odnose s drugima ulaze s figom u džepu, a plaću često smatraju socijalnom kategorijom.
Plaće mora biti, a posla ako bude. Svaka promjena nailazi na otpor, pogotovo kad je postojeće stanje dugotrajno i tako duboko ukorijenjeno u mentalnom sklopu.
Stoga se svatko tko se odvaži biti nositelj nekakvih promjena, bilo u obitelji ili na poslu, vrlo brzo može naći u koži svetog Stjepana. Baš zato važno je biti svjestan težine Stjepanova mučeništva.
Nositelji širih društvenih promjena pogotovo će biti izvrgnuti sramoćenju, porugama, uvredama, lažima i progonima koji mogu boljeti i više od kamenja. Njihove će poruke provocirati masu kojoj status quo puni novčanik, baš kao što je Stjepanovo naviještanje provociralo Židove i pogane.
Protiv njih ujedinit će se političari sa svih strana spektra i njihove biračke vojske zbrinute u javnom sektoru, profitni i neprofitni mediji ovisni o politici, desni i lijevi aktivisti kojima mecene na vlasti po ovoj ili onoj osnovi tutnu u džep poneku kunu poreznih obveznika, paraprivatni sektor, “kulturnjaci”, akademija koja je po broju mediokriteta i nemoralu uspjela nadmašiti politiku, “neovisno” pravosuđe, umirovljenici kojima nije do promjena nego samo do sigurne penzije… I mnogi pojedinci iz crkvenih redova kojima su novi zvonici bliži srcu od novog života u obnovljenoj Hrvatskoj. Ta velika koalicija ljudi koje ne povezuje ništa osim interesa sa svojih će različitih pozicija unisono graknuti na svakoga tko se približi ulozi reformatora kojega Hrvatska predugo čeka.
Njihove će riječi otrovati mnoga srca pa oni koji požele iz korijena mijenjati hrvatsku zbilju mogu biti sigurni da će upoznati pravo mučeništvo. Činit će dobro svome narodu koji će ih zauzvrat prezirati i naposljetku kazniti na izborima.
No mučeništvo ne bi bilo to što jest kad bi nagrada bila kratkoročna ili od ovoga svijeta. I zato je potrebna čvrsta vjera da bi ga se izdržalo. Jednako tako potrebna je i jasna vizija prosperitetne Hrvatske. A nju ne može ostvariti jedan čovjek ili nekoliko njih, nego savez većine građana ove zemlje koji svakodnevno mijenjaju sebe i svoje okruženje, a od političara traže isto to u onim ograničenim područjima kojima upravlja politika.
Hrvatske ne bi bilo bez volje naroda izražene na referendumu o samostalnosti, neovisno o željama prvog predsjednika Tuđmana. Tako ni prosperitetne Hrvatske ne može biti bez nacionalnog konsenzusa. Samo što odluku o tome nećemo donositi na referendumu, nego svaki put kad se suočimo s neradom i nemoralom.
Dobro pogođeno... Svatko tko je za uvođenje reda, transparentnost, da se troši koliko se zaradi i slično, proglašen je neoliberalistom, robovlasnikom, itd... Problem našeg društva, a sve više i EU-a, jest to da se kažnjava sposobnost i struka, a nagrađuje se nesposobnost, nerad i neznanje. Iliti, da bi neki imali, mora se drugima uzeti. I uzima se sve više... I onda se još netko uvredi kada ga zamijeni robot...