U Sisačko-moslavačkoj županiji zaposlene su 42 tisuće ljudi, a u mirovini je 50 tisuća osoba. Čak i kada bi se nekim čudom odjednom zaposlile sve osobe prijavljene na tamošnjem Zavodu za zapošljavanje, omjer aktivnoga radnog stanovništva i umirovljenika bio bi 1:1. Ispada da tektonski poremećaji koji su pogodili Baniju potkraj prošle godine, koliko god strašni bili, nisu razorili to područje u tolikoj mjeri koliko gospodarsko i demografsko pustošenje u posljednjih tridesetak godina. Iako na nacionalnom nivou imamo nešto povoljniji skor – na jednog umirovljenika dolazi 1,2 radnika, taj je podatak vrlo zabrinjavajući i već dugo zvoni na uzbunu. Pa ipak, vrlo se malo poduzima da se stanje popravi.
Kada se raspravlja o održivom mirovinskom i zdravstvenom sustavu, starenje je u suvremenom svijetu apostrofirano kao velik problem. Nasuprot tome, demografi činjenicu da je u posljednjih pedesetak godina očekivani prosječni životni vijek produljen za deset godina smatraju najvećim postignućem 20. stoljeća. Pa ipak, to postignuće, koliko god s humanističkog aspekta bilo jedna od najpozitivnijih tekovina modernog društva, sve više zadaje glavobolje društvenim planerima. Prijedlozi rješenja tog problema koje nude političke elite gotovo nigdje u Europi, pa ni u Hrvatskoj, ne nailaze na odobravanje javnosti. Sasvim logično jer teško je očekivati da ljudi bez otpora pristanu na dulji radni staž. Međutim, ako žele da u mirovini primaju koliko toliko pristojan mjesečni iznos kao nagradu za minuli rad, sadašnje radno stanovništvo morat će raditi dulje. Na to jasno upućuju društveni i demografski trendovi s kojima je suočen gotovo cijeli zapadni svijet.
Kako je to svojedobno analizirao profesor Vlado Puljiz, vodeći hrvatski stručnjak za socijalnu politiku, broj ljudi u starijoj dobi sve se više povećava, sada ih je oko 17 posto s više od 65 godina, a do 2030. osobe treće životne dobi činit će četvrtinu stanovništva. U sljedećih deset godina u mirovinu odlazi ‘baby boom’ generacija rođena poslije Drugoga svjetskog rata, najbrojnija među sadašnjim zaposlenicima. Ulazak bejbibumera u treću životnu dob Puljiz je nazvao tsunamijem koji će preplaviti mirovinski sustav.
Problem je što iza ‘baby boom’ generacije slijede znatno malobrojnije generacije radnog stanovništva koje će nositi breme financiranja mirovina. I tu, prema Puljizu, dolazi do eskalacije problema mirovinskog sustava. A prva je na udaru vrijednost mirovine.
U Hrvatskoj imamo oko 1,2 milijuna umirovljenika. Samo je pola milijuna od njih otišlo u starosnu mirovinu, ostali su iskoristili mogućnost prijevremenog umirovljenja (203 tisuće) ili su korisnici invalidske (107 tisuća), povlaštene (170 tisuća) i obiteljske mirovine (216 tisuća). Trenutačno je najbrojnija skupina umirovljenika ona čija je mirovina u rasponu od 2000 do 2500 kuna, njih gotovo 205 tisuća. Prema službenim podacima, godišnje se za mirovine u Hrvatskoj izdvaja oko 36 milijardi kuna, što je oko 10 posto BDP-a.
Upravo je nepovoljan omjer broja umirovljenika i radnika razlog prosječno niskih mirovina, koje iznose tek 40 posto prosječne plaće. Prosječna starost umirovljenika u Hrvatskoj je 69 godina. U prosjeku se u mirovinu odlazi s 59 godina, a statistika pokazuje da hrvatski umirovljenik mirovinu prima 19 godina. Problem nije čak ni duljina radnog staža Hrvata. Unatoč ustaljenom mišljenju, Hrvati u prosjeku rade 30 godina, a statistička razlika do punog radnog staža uglavnom je posljedica nesnalaženja države u strukturnim krizama gospodarstva od 90-ih na ovamo, a manje posljedica loših radnih navika stanovništva. Promatrajući statistiku Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, najbrojniji priljev novih umirovljenika Hrvatska je imala u doba pretvorbe i privatizacije te u razdoblju recesije koja je započela 2009. godine. Stariji radnici naprosto su bili prisiljeni birati između burze rada i zavoda za mirovinsko osiguranje.
Negativan skor u broju umrlih i rođenih te kontinuirano iseljavanje razlog su zbog kojeg je produljivanje radnog vijeka neminovna činjenica. Međutim, ni ta mjera neće biti dovoljna za ozdravljenje mirovinskog sustava, kao što ne pomaže ni trend koji posljednjih godina bilježe statističari da ljudi u mirovinu odlaze sa sve duljim radnim stažom. Za relativno čvrstu i održivu strukturu mirovina Hrvatska mora povećati broj zaposlenih, a nedostatak domaćih ljudi supstituirati stranim radnicima. Unatoč neskrivenoj ksenofobiji, tu jednostavno nemamo izbora.
Slažem se - trebamo strane radnike! Pogotovo novinare da zamjene propalitete s fakulteta političkih nauka, razne šimatoviće, pofukane, gerovce, i ostale.