Borba hrvatskih stranaka u BiH za uspostavu posebnog kanala na hrvatskom jeziku u sklopu Javnog RTV sustava nalikuje mi na nastojanje roditelja da svoje 16-godišnje dijete upišu u prvi razred osnovne škole.
Ravnatelj te "škole", u ovom slučaju visoki predstavnik u BiH Tomislav Lajčak, kaže da to ne dolazi u obzir jer to dijete unijet će nemir među ostale učenike. Preporučio je roditeljima, u ovom slučaju hrvatskim predlagačima, da pronađu privatnu školu koja će imati više razumijevanja za njihove potrebe. I ostali nastavnici u toj školi, u ovom slučaju bošnjački predstavnici, protive se tome. Roditelji su uporni i traže svoje pravo, a njihovi susjedi sunarodnjaci, iako imaju razumijevanja za njihove potrebe i želju da uspiju, pitaju ih gdje su bili do sada. Zašto to nisu napravili kada je bilo vrijeme za to.
Možda vam ova usporedba izgleda smiješna i naivna, ali vjerujem u to da je ona na mjestu. Hrvati imaju pravo, kao i ostala dva naroda, imati svoj poseban program na hrvatskom jeziku. Istina, to će državnu blagajnu stajati mnogo novca, ali pravo naroda ne treba ignorirati, bez obzira na to tražili oni to svoje pravo nakon punih 16 godina. Ne vjerujem da bi hrvatski program na jednom od bosanskohercegovačkih kanala vodio etničkoj segregaciji, kako to tvrdi Visoki predstavnik, nego dapače, dao bi Hrvatima u BiH još veći osjećaj da su u toj državi uistinu konstitutivni narod.
Koliko je obični hrvatski puk zainteresiran za uspostavu televizije na hrvatskom jeziku najbolje se može vidjeti na forumima portala koji su pisali o toj temi. Uvjerljivo od svih tema ta je najviše imala komentara koji za pravo daju hrvatskim strankama koje traže uspostavu kanala na hrvatskom jeziku.
U cijeloj toj priči oni koji sada traže uspostavu morali bi priznati i svoju odgovornost ili odgovornost svojih prethodnika koji nisu znali, nisu htjeli ili nisu mogli dokučiti što i koliko znače mediji, posebice elektronski, u današnjem svijetu. Ako predlagači misle da bi ta televizija trebala biti njihov glasnogovornik onda se i ne trebaju boriti za taj kanal, a ako medije shvaćaju onako kako ih shvaćaju svugdje u svijetu, da oni trebaju biti objektivan kritičar zbivanja, onda ih treba podržati.
Hrvati su u proteklom razdoblju protratili vrijeme i potrošili mnogo novca u formiranju jednog ili više medija koji bi bio na hrvatskom jeziku. Koliko je samo novca potrošeno za razne televizijske projekte, za novine. Nije ništa uspjelo u čemu su političari imali prste, jedino su se izdignuli mediji koje su vodili i vode pojedinci u suradnji s drugim izdavačkim kućama. Političari se trebaju boriti za prava Hrvata, ali kada se izbore, onda televiziju trebaju prepustiti zanatlijama koji znaju kako se to radi.
