Kad prosječni hrvatski građanin čuje riječ "poduzetnik", prvo što mu padne na pamet je poslovični hrvatski tajkun Ivica Todorić – vlasnik desetaka firmi, od baranjskih kombinata do nekih od najpoznatijih nacionalnih brendova, čovjek koji zapošljava 50-ak tisuća ljudi, "teži" gotovo 300 milijuna eura, živi u dvorcu na obroncima Medvednice i povremeno leti helikopterom.
U Hrvatskoj živi oko 100 tisuća ljudi koji su vlasnici firmi i koje bismo mogli nazvati poduzetnicima, i njihove okolnosti drastično odudaraju od tog prototipa. Ispod histerične hajke na poduzetnike, i kapitalizam uopće, krije se dobro čuvana tajna: prosječan hrvatski mali poduzetnik ne da ne živi kao Todorić, nego je na rubu propasti.
Prema zbirnim podacima koje Fina objavljuje svake godine, više od 98 posto svih hrvatskih tvrtki ubraja se u kategoriju "malih" poduzetnika. Oni zapošljavaju u prosjeku četiri radnika, to jest ukupno 420 tisuća ljudi ili otprilike polovinu svih zaposlenih u realnom sektoru.
U prvih pet godina krize (2009. – 2013.) male tvrtke ukinule su 30 tisuća radnih mjesta, ukupni su gubici iznosili ogromnih 7 milijardi kuna, a kapital im je smanjen s 81 na 72 milijarde kuna. Povrat na kapital nijedne od promatranih godina nije bio pozitivan, a 2010. bio je u minusu nevjerojatnih 4,3 posto. Dakle, umjesto da "profitiraju" na svojoj djelatnosti, male firme u Hrvatskoj kolektivno su tijekom krize izgubile značajan dio svoje vrijednosti (više od 10 posto). Istodobno, indeks zaduženosti im je porastao s 3,6 na 4,3 – dakle na svaku kunu vlastitog kapitala imaju gotovo četiri i pol kune duga (u "normalnim" uvjetima taj bi odnos trebao biti 1:2). Drugim riječima, zadužili su sve što imaju, dakle vlastite stanove, kuće, zemlju, automobile i tako dalje, kako bi mogli imati "unosan biznis" – koji im donosi gubitke. Svi drugi financijski pokazatelji jednako su zabrinjavajući – financijska stabilnost, likvidnost, stupanj samofinanciranja, brzina obrtaja imovine, zaduženost, povrat na kapital i doslovno sve druge mjere koje pokazuju zdravlje nekog biznisa, izrazito su nepovoljne, a ponekad i ispod granice održivosti. To sve govori o tome da je hrvatsko poduzetništvo na koljenima i da mu prijeti potpuna propast – nastavi li naša birokratska kasta s radikalnim antipoduzetničkim politikama, kao što je bio slučaj do sada. Pogotovu ako nastavi s dizanjem poreza, izmišljanjem dodatne regulative, smišljanjem sve novih i novih prepreka poslovanju, povećanjem birokratskog aparata, napuhavanjem troškova države i daljnjim zaduživanjem.
Istovremeno, jedna omanja vojska političara, komentatora i glasnogovornika interesnih skupina za sve probleme s kojima se Hrvatska suočava krivca nalazi upravo u – kapitalizmu. Ti borci protiv kapitala, što krupnog, što sitnog, neće biti sretni dok u potpunosti ne unište i zadnjeg hrvatskog kulaka. Nastave li ovim tempom, na potpuni uspjeh neće trebati dugo čekati. Što će biti s gotovo pola milijuna ljudi koji o njima ovise, nije njihov problem. (Izvor podataka: Fina i blog Eclectica)
>> Sindikati u sudaru sa stvarnošću: zašto im ne bi trebalo popustiti
>> Majka svih reformi – uravnoteženje proračuna
postoji velika razlika o kojoj ne pišete, a to je razlika između poduzetnika i ratnih profitera tj. kriminalaca koji su do svega došli na tuđoj nesreći, a danas tlače hrvatskog radnika, a i ovo što mi imamo nije kapitalizam nego balkanski kapitalizam