Kad je 2011. stigao u Švedsku, Axis je bio prvi hrvatski ovčar u toj zemlji. Bio je pravi ambasador svoje pasmine i zemlje iz koje dolazi, izazivao je pažnju i interes, svi su ga gledali i raspitivali se koji je to pas i odakle stiže. A njegova vlasnica, Šveđanka Ulrika Pettersson, kaže da ni jednog trenutka nije požalila što je izabrala baš hrvatskog ovčara.
Kad je počela tražiti novog člana svojeg četveronožnog čopora, htjela je samo da to bude pas s kojim će moći trenirati agility. Zajedno s trenericom Jenny Damm odlučivala je koju pasminu odabrati, a upravo joj je ona pokazala hrvatskog ovčara. Kaže da je jednog dana došla k njoj i rekla joj da ima za nju savršenog psa.
– Pokazala mi je snimke treninga i natjecanja na kojima su sudjelovali hrvatski ovčari. Rekla mi je kako je to savršena pasmina jer je jednako luda kao i ja – prisjeća se Ulrika dana kada je tražila tog posebnog psa. I sve to pronašla je baš u crnom kovrčavom psu, hrvatskom ovčaru, najstarijoj hrvatskoj pasmini. Nakon odluke slijedili su dani neizvjesnosti, trebalo je pronaći štene i proći propise koje određuje Švedska. Trenerica joj je pomogla u svemu, a njezina zaljubljenost u hrvatske ovčare svakim danom bila je sve veća. Baš kao i nestrpljivost.
– Dobila sam mail Sandre Pavlović, Axis je iz njezina legla, javila sam joj se i potom sam morala čekati. Jer u Švedskoj nakon cijepljenja od bjesnoće mora proći 120 dana da bi pas mogao doći u zemlju. Tako je Axis došao k meni kad je imao sedam i pol mjeseci. Dugo sam čekala, ali isplatilo se – kaže Ulrika. Vrlo brzo Axis je ispunio sva njezina očekivanja, i više od toga. Zavladao je agilitaškim stazama i nizao pobjede, a bio je i prvak Švedske u agilityju. Osvojio je Axis i sve ljude koji su ga upoznali, a susjedi ga obožavaju. Vraćao se Axis u svoju domovinu nekoliko puta i na svjetskim prvenstvima hrvatskih ovčara pokazao što sve zna.
Prije četiri godine, Axisu se pridružila i hrvatska ovčarka Aila. Za nju Ulrika kaže da baš i nije bila planirana.
– Zapravo, uopće nije bila planirana. Htjela sam štene hrvatskog ovčara, ali nisam baš pronalazila leglo koje bi mi odgovaralo. Te godine u svibnju moja je prijateljica išla u Hrvatsku po svoje štene. Kad se vratila, rekla mi je da uzgajivač kod kojeg je bila upravo ima jedno štene hrvatskog ovčara. Pitala me što mislim, a kad sam čula da je ženka, samo sam rekla da je želim. Već nakon nekoliko tjedana bila sam u Hrvatskoj. Zaljubila sam se u nju čim sam je ugledala. Nije mi bilo važno ni to što se jako bojala, samo sam je htjela odvesti kući – priča nam. Nakon nekog vremena, kad se Aila prilagodila i opustila, sve je više počela razmišljati o još jednoj želji koja se pojavila i prije Aile, dok je tražila štene.
– Poželjela sam i sama imati leglo, a kad je stigla Aila, ta je želja počela još više rasti – kaže Ulrika.
Nikad prije nije se bavila uzgojem, ali je imala dobre mentorice koje su joj u svemu pomagale. I tako su u Švedskoj na svijet došli hrvatski ovčari, bilo je to prvo leglo te hrvatske pasmine u toj zemlji. Aila je bila divna majka, a Axis baš nije bio previše zainteresiran tata, kaže Ulrika. Kujica Embla ostala je kod nje, a i drugo štene svoj je dom pronašlo u Švedskoj. I oboje ih čeka agilitaška budućnost.
– Volim hrvatske ovčare jer su ludi, potpuno neustrašivi i nimalo nalik drugim pasminama. Imaju jak um i mentalno su vrlo stabilni. Vole ih i Šveđani, ali svima kažem da nije dovoljno voljeti ih. Mislim da hrvatski ovčar ipak nije za svakoga, tek kad vidim što ljudi žele od psa, kažem im je li za njih. Jer moraju znati da su hrvatski ovčari glasni i vrlo aktivni. Uz to su i vrlo snalažljivi, ali i pametni – kaže Ulrika i dodaje da njoj hrvatski ovčari savršeno odgovaraju.
