Na Uskrs se često u crkvama, na misama, u propovijedima i porukama čuje rečenica kako je "Uskrs blagdan nade". Premda to, osobito kada se ponavlja iz godine u godinu, može zvučati kao fraza, u Hrvatskoj ove godine i te kako pada na plodno tlo. Poput kiše nakon duge suše, rečenica "Uskrs je blagdan nade" može utažiti žeđ mnogima u kojima je ugasnuta nada kao opcija budućnosti, kao perspektiva, odgovor na ono što slijedi. Suprotnost nadi je beznađe. To beznađe proželo je ovu zemlju od vrha do dna, s lijeva na desno...
Društvo koje stvaramo i u kojemu živimo okorjelo je upravo u beznađu kao svom elementarnom modusu vivendi. Ljudi su tjeskobni i potišteni, anksiozni i duboko depresivni upravo zato što ne vide nadu, nego beznađe. Politika kao poluga institucionalnog uređenja pokazala se kao beznadna. Gospodarstvo grca u beznađu, opljačkano, rasprodano i raskrčmljeno. Televizija, novine i internetski portali ispod tanke površine svoga lažnog optimizma nude zapravo pogled u beskrajnu dubinu beznađa. Crnilo od kojega se čovjeku zavrti u glavi! Broj nezaposlenih vrtoglavo raste, a te brojke nitko se ne usuđuje pomnožiti s dva ili tri člana njihovih obitelji jer bi tada to beznađe bilo još javnije i glasnije. Javnost se zabavlja tek cicama, guzicama i ostalim trivijalnostima.
U takvom kontekstu Crkva bi trebala najaviti, svečano i uz fanfare, da je "Uskrs blagdan nade". No i Crkva se batrga u tom beznađu. Previše se podala svjetovnome i dala da joj ovozemaljsko zarobi dušu i tijelo, pa se sad bori s posljedicama, urličući od boli kada vadi trnje koje su joj duboko zarili upravo oni njezini sinovi koji su trebali naviještati njezinu riječ. Pa, kako onda Uskrs, taj hrvatski Uskrs 2010. može biti blagdan nade?!
Odgovor se nalazi u samoj evanđeoskoj uskrsnoj poruci, koja kaže – ne boj se. Upravo to "ne boj se" odgovara na pitanje zašto je "Uskrs blagdan nade". Upravo ta, jedna od najsnažnijih i najoptimističnijih poruka evanđelja, poruka je današnjem čovjeku da odbaci nametnuto beznađe, da zbaci sa sebe jaram slatkorječivih parazitskih elita i posvijesti sebe kao pojedinca nade, naciju nade. Upravo blizina uskrsne poruke jamči mu ostvarivost toga nauma i postaje mu čuvar ovozemaljskog straha. Kojega se, želi li živjeti dobro, u miru i normalno, jednoga dana, tj. kad-tad mora osloboditi.
Za sve zaposlene \"nema nade\". Za sve rasprodane firme \"nema nade\". Za buduće penzionere \"nema nade\". Za bolje sutra i bolji standard bolji BDP \"nema nade\". Nada je rezervirana za 200 odabranih obitelji po \"duhu\" svetom i \"vražjem\" kumstvu.