Na više od 800 stranica ukoričen je rad 75 liječnika i mag. medicinske biokemije i laboratorijske medicine pod nazivom Medicinska biokemija i laboratorijska medicina u kliničkoj praksi, sveučilišnom udžbeniku na kojemu se radilo u dvije protekle godine. Recenzenti ga opisuju kao djelo kojeg nema na hrvatskom ni na tržištu regije, a tim smo povodom razgovarali s jednim od urednika, prof. dr. sc. Draganom Primorcem.
Što je glavna vrijednost ove knjige, po čemu se izdvaja?
Na početku moja zahvala ide sjajnom uredničkom timu koji sačinjavaju prof. Elizabeta Topić, prof. dr. Stipan Janković i doc. dr. Mario Štefanović te svim autorima koji su učinili velike napore kako bi knjiga ugledala svjetlost dana. Recenzenti su u pravu, naš udžbenik je jedinstven jer integrira znanja iz svih ključnih područja temeljnih medicinskih znanosti u kliničku praksu. Osim toga, uz holistički, multidisciplinarni pristup obrade pacijenta, liječnika se potiče da pri susretu s pacijentom razmišlja o mehanizmu nastanka bolesti, uključujući i onaj molekularni, te da interdisciplinarnim pristupom i načelima personalizirane medicine logičnim slijedom ordinira laboratorijske i druge pretrage.
Možete na primjeru pokazati primjenjivost udžbenika?
Na primjeru poglavlja o koštanim oboljenjima najbolje se može vidjeti koncept obrade pojedinih organskih sustava. U tom poglavlju smo obradili osnovne embriologije i histologije koštanog tkiva te se nadovezali na strukturu kosti, funkciju pojedinačnih koštanih stanica, biokemijske biljege koštanog metabolizma, odabir tjelesnih tekućina za određivanje pojedinačnih koštanih biljega. Nakon toga čitatelj se upoznaje s kliničkim značenjem pojedinih koštanih biljega, njihovom pojavnošću kao i njihovim prognostičkim značajem. Nakon toga do u detalje obrađujemo najčešće koštane bolesti. Obzirom na našu usmjerenost prema bolestima hrskavičnog tkiva, odlučili smo po prvi put detaljno obraditi sinovijalnu tekućinu jer njena analiza je presudna pri postavljanju dijagnoze oboljelog zgloba kod raznih vrsta artritisa, gihta, pseudogihta, upalnih stanja ili infekcija.
Je li zaživio koncept personalizirane medicine kod nas?
Vrijeme, znanje onih koji taj koncept uvode kao i potpora odgovornih koji vode sustav zdravstva tri su ključna elementa nužna za implementaciju personalizirane medicine. U svijetu se pokazalo da personalizirana medicina dovodi do goleme uštede zdravstvu vodeći se načelom “prava terapija za pravog pacijenta u pravo vrijeme”. S druge strane, činjenica je da je taj koncept zaživio u manjim i za promjene otvorenijim sustavima. Jedna od njih je i Specijalna bolnica Sv. Katarina. Dok mi razgovaramo u bolnici se liječe dvije djevojčice iz Rusije koje boluju od bolesti Osteogenesis imperfecta ili bolest krhkih kostiju kod kojih pri dijagnostici i liječenju u cijelosti primjenjujemo koncept personalizirane medicine: od molekularne dijagnostike bolesti pa do jedinstvenog i vrlo specifičnog kirurškog liječenja te rehabilitacije.
Često kod vas dolaze na liječenje upravo s tom dijagnozom iz Rusije. Otkud sve imate pacijente?
Rekao bih sa svih kontinenata. Npr. prije vašeg dolaska razgovarao sam s pacijentom iz Velike Britanije, trenutačno su kod nas na pregledu magnetskom rezonancijom pacijenti iz Njemačke, sljedeći tjedan je već naručen pacijent iz Nizozemske. Više od 40 posto od ukupnog postotka pacijenata dolazi iz inozemstva. Jasno smo pokazali da Hrvatska ima šansu u globalnom trendu zdravstvenog turizma.
Stranci nam dolaze na liječenje, a mi si to ne možemo priuštiti, država ne sufinancira?
Osim što to nije održivo niti sa stručnog, financijskog i razumskog aspekta takav koncept ruši načela funkcioniranja zdravstva u EU. To je i neprihvatljivo sa stajališta pacijenta koji želi pravovremenu medicinsku skrb u najboljim institucijama. Zar to pravo nije stekao vlastitim radom izdvajajući dio sredstava od svoje plaće kako bi se mogao liječiti u svojoj državi kad to bude potrebno? Veliki je apsurd da danas kao članica EU imamo model zdravstva koji odudara od svih drugih modela i da se u hrvatskim privatnim bolnicama mogu o trošku njihovih zdravstvenih osiguranja liječiti stranci, ali ne i građani Hrvatske o trošku HZZO-a.
Što je problem financiranja hrvatskog zdravstva?
Možemo započeti s podatkom da je Hrvatska jedina država koja s porastom BDP-a ne povećava izdvajanje za zdravstvo, a npr. medicinska oprema, lijekovi i materijali poskupljuju i do osam posto na razini godine. Opće je poznato to da hrvatske bolnice prema sadašnjem modelu poslovanja mogu samo generirati gubitke. Što se tiče izdvajanja za zdravstvo, Slovenija već danas dvostruko više troši po glavi stanovnika točnije 1500 eura, a Austrija 4000 eura, pa kako onda mi sa 750 eura možemo osigurati svojim građanima konkurentno zdravstvo? S druge strane cijene usluga koje plaća HZZO su višestruko niže od cijena koje plaćaju osiguravajuća društva u drugim članicama EU. Nedvojbeno je da Hrvatska treba nastaviti izgrađivati solidarni javni zdravstveni sustav, no istodobno mora razvijati sinergiju javnog i privatnog sektora ako želi dobro svojim građanima.U tom je smjeru išla i nedavna preporuka Europske komisije?
Ministar Kujundžić želi promijeniti dosadašnju praksu i učiniti sustav zdravstva učinkovitijim jer je svjestan da postojećom dinamikom bolnice stvaraju mjesečno između 50 i 60 milijuna kuna novih dugova što, uz ukupno dospijeće duga od osam milijardi, vodi u katastrofu. Neki tu situaciju opisuju s Titanicom te je jasno što će se dogoditi ako se drastično ne promijeni trend. Sada je svima vidljivo da se budućnost hrvatskog zdravstva više ne može graditi isključivo na entuzijazmu liječnika i ostalog zdravstvenog osoblja koje je iscrpljeno. Ministru treba pomoći jer sam ne može napraviti reformu. Na tom putu mu treba pomoći i oporba jer već sutra se može naći u situaciji da mora raditi iste poteze. Jako sam zadovoljan i nizom pozitivnih inicijativa Hrvatske liječničke komore.
Koja su rješenja?
Prije nekoliko mjeseci kolega Tomislav Mihaljević, čelnik jedne od najvećih američkih bolnica Cleveland Clinic, rekao je: “Daleko su najuspješnije one države koje imaju partnerstvo privatnog i javnog zdravstva u kojem je ministarstvo regulator i gdje postoji tržišna utakmica osiguranja i onih koji pružaju usluge.” Tu je više manje sve rečeno. Stav vodećih svjetskih eksperata iz zdravstva je: Bez najnovijih tehnologija i vrhunske usluge zdravstvo ne može postati izvozni proizvod, već samo trošak državi. Zbog navedenog, privatno ulaganje u zdravstvo svuda strateški podržava država kao važan čimbenik visokotehnološkog, gospodarskog, ali i socijalnog razvoja. Često me pitaju o njemačkom zdravstvenom sustavu na koji se svi pozivaju. U svojoj se biti on temelji na trodiobi. Jedna trećina je javno zdravstvo, trećina je vezana uz privatno, a trećina uz sustav neprofitnih institucija, uključujući Crkvu. U toj simbiozi postoji konkurentnost – jedan sustav vuče drugi. Kod njih ne postoji razlika između javnoga i privatnoga. Bitno je da li je institucija akreditirana i da radi sukladno kriterijima izvrsnosti. U reformske poteze naravno treba uvesti sustav nagrađivanja najboljih, ujedinjenu javnu nabavu, odgovornost za rezultate na svim razinama, itd.
Naš Zakon o ustanovama pak kaže da privatna zdravstvena ustanova ne može isplaćivati dobit i nisu ni u mreži javnih zdravstvenih institucija?
Apsurdima u Hrvatskoj nikada kraja. Potpuno ste u pravu, kao i puno toga u Hrvatskoj i Zakon o ustanovama je dvosmislen – u jednoj točki kaže da se ostvarenom dobiti ne može raspolagati, već se mora reinvestirati u istu djelatnost, a u drugoj da se to treba definirati aktom o osnivanju ili statutom ustanove. Kako objasniti potencijalnom investitoru u hrvatsko zdravstvo da nakon što uloži vlastite novce i ostvari prihode, da mu naši zakoni ne dopuštaju da raspolaže profitom. Mnogi mi poslodavci govore da imaju osjećaj da netko sustavno radi protiv interesa Hrvatske onemogućavajući bilo kakve nove investicije. Ako netko misli da će konkurentnost Hrvatske podići povećanjem prihoda isključivo putem povećanja poreza, a ne putem novih investicija, grdno se vara. Nevjerojatno je da 47 posto našeg BDP-a dajemo za javne troškove, što je na razini Danske ili Švedske, a da smo po kvaliteti usluga na dnu s Bugarskom i Rumunjskom. Potpuno je jasno da bez manjih poreza i efikasnije države nemamo nikakvu šansu.
A i izmjene drugog Zakona, onog o zdravstvenoj zaštiti, ponovno su odgođene premda ni njima nisu dotaknute bolnice, prijepori su oko mreže…?
Mreža javne zdravstvene službe, da objasnimo čitateljima, znači da jedino institucije koje su dio mreže imaju pravo na refundaciju troškova liječenja pacijenata. To isto tako znači da, ako je neka institucija u mrežu ušla prije mnogo godina, u njoj ostaje bez obzira na rezultate. Istodobno to znači da, kad bi kojim slučajem Harvard Medical School ili Mayo Clinic sutra otvorili bolnicu u Hrvatskoj s vrhunskom zdravstvenom skrbi, ne bi imali nikakvu šansu da uđu u tu mrežu i da se građani Hrvatske u njoj ne bi mogli liječiti na uputnicu HZZO-a. Nevjerojatna nelogičnost. Uz to limit je još jedan apsurd: država na osnovi nejasnih kriterija odredi količinu novca koji nekom pripada. Tako da često oni koji rade više ne dobiju dovoljno, a oni koji ne rade dovoljno često ga dobiju i previše. Dok se ne uvede obračun prema obavljenoj usluzi, pri čemu cijena usluge treba biti utemeljena i izračunana prema realnim osnovama, hrvatsko zdravstvo stvarat će dugove koji će ga sustavno iscrpljivati i onemogućavati mu razvoj.
Pogledajte i galeriju Ovo su simptomi koji će vam otkriti da imate problema sa srcem...
...prvo treba podmiriti parazite i uhljebe pa ako što ostane za stoku sitnlg zuba.