O otvorenim pitanjima vezanim uz granice sa Srbijom, Crnom Gorom,
Bosnom i Hercegovinom te Slovenijom govori bivši predsjednik
ukinute Komisije za granice prof. dr. Hrvoje Kačić.
VL: Je li međunarodna
arbitraža najbolje rješenje za hrvatsko-slovenske granične
prijepore?
Kačić: Hrvatska se u toj arbitraži nema čega bojati jer su činjenice na
našoj strani. No, arbitraža ili iznošenje spora
pred sud dugotrajan je proces, a treba poštovati stanje i
činjenice u kojima smo se našli 25. lipnja 1991. godine.
Riječ je o odlukama parlamenata obiju država koje su bile usklađene i
kojima je utvrđeno da treba primijeniti i poštovati stanje
koje je bilo tog trenutka.
VL: Jeste li se i kao
predsjednik Komisije zalagali za takva rješenja?
Kačić: Jesam, u to vrijeme zastupao sam tezu da se, kad je riječ o
povezanosti slovenskih luka s otvorenim morem, može primjenjivati ono
što se primjenjivalo u vrijeme kad su Slovenija i Hrvatska
bile u zajedničkoj državi. Mislim da bismo time zadovoljili interese
obiju država.
VL: Kako ocjenjujete
prijedlog Slovenije da, bude li se primjenjivala arbitraža o spornim
točkama, u istom paketu bude i arbitraža o cijeloj granici između dviju
država?
Kačić: Imali smo kompletno definiranu granicu i jasno, kad se otvara
neko pitanje, nitko ne može biti siguran gdje će završiti
ponovno otvaranje sporova. Kao nekadašnji predsjednik
Komisije za granice, držim da nitko od naših dužnosnika nije
trebao davati izjave da je sa Slovenijom riješeno 99,1 posto
granice. Ponavljam, sve što je bilo bitno mi smo uskladili i
to je trebalo prenijeti s usklađenih geodetskih karata na bilateralno
potpisivanje.
VL: Kako se moglo
dogoditi da Mali i Veli školj budu izgubljeni za Hrvatsku?
Što vi o tome znate?
Kačić: Znam dosta i tvrdim da nema dvojbe da su ta dva
školja apsolutno naš teritorij. Jedino se mogao
dogoditi kakav previd ili pogreška po kojoj Bosna i
Hercegovina nije verificirala da su ta dva školja u
Malostonskom zaljevu hrvatski teritorij. To ne bih isticao kao problem,
nego bih istaknuo Malostonski zaljev kao naš interes i
moramo ga zaštititi. To je silno dragocjeno
ekološko područje, važno za marikulturu, te se mora
zaštititi.
VL: Iako kažete da je to
naš teritorij, to je pitanje sada otvoreno kao velik problem.
Kačić: Riječ je o previdu naših predstavnika koji su u tom
trenutku zastupali Hrvatsku.
VL: Ako je tako, postoji
li mogućnost da se to ispravi?
Kačić: To je sada drugo pitanje i prema mome mišljenju
predimenzionirano je kao glavni problem. Dio stanovništva
koje živi na području Neumskog zaljeva također je zainteresiran za
zaštitu marikulture i u tome se bitni interesi
naših država ne smiju razlikovati.To je biser cijelog
Mediterana i svih mora koja oplakuju europske države.
VL: Kako biste
riješili pitanje luke Ploče?
Kačić: Morali bismo primijeniti model koji je Njemačka imala s
Čehoslovačkom u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga
stoljeća i nakon Drugoga svjetskog rata. To je model na koji se
Njemačka, kao gubitnica u Prvom svjetskom ratu, obvezala versailleskim
ugovorom prema kojemu je trebala udovoljiti svim vitalnim interesima
Čehoslovačke za transportne usluge preko svoga teritorija, uključujući
i usluge određenih luka na njemačkoj obali. Taj je položaj bio povjeren
luci u Hamburgu i tu je funkciju ta luka održavala na zadovoljstvo
Čehoslovačke, ali na taj način da njemački suverenitet nije bio
narušen. Dakle, to je model kakav bi se mogao primijeniti i
na luku Ploče u vezi sa svakim oblikom transporta za Bosnu i
Hercegovinu i komunikacijama s lukama svih mora i oceana svijeta.
VL: Što je s
izgradnjom mosta na Pelješcu kako bi se spojio
naš teritorij? Ima li prigovora s bosanske strane i jesu li
utemeljeni?
Kačić: Preuveličava se to da visina i veličina mosta predstavlja
problem. Most bi spajao naše kopno, što nam nitko
nema pravo osporavati. Često se govori o "neškodljivom
prolazu" preko teritorijalnog mora druge države, međutim, u ovom
slučaju zanemaruju se prednosti i prava koja BiH već ima u vezi s
korištenjem usluga luke Ploče. Osobno sam uvjeren da u
Malostonski zaljev ne bi trebali ulaziti veliki brodovi i kruzeri, čak
ni ako je krajnji cilj korisnika njihovih usluga Mostar, Počitelj ili
Međugorje. Ne vidim potrebu da se narušava čistoća mora
ulaskom tako velikih brodova. Neka milijarderi svojim jahtama posjećuju
i Neumski zaljev, ali vlasnicima takvih jahta, s obzirom na
konfiguraciju tog zaljeva, bilo bi u interesu da se one usidre na samom
prilazu Malostonskom zaljevu.
VL: A što je s
marikulturom u Stonu gdje se uzgajaju kamenice?
Kačić: Čudim se ekološkim udrugama da nisu podigle glas. U
Malostonskom zaljevu najbolji su uvjeti za uzgoj kamenica i drugih
školjaka. Nije zanemarivo to da je velik broj ljudi s toga
područja vezao svoju egzistenciju uz to, a to se odnosi i na interese
stanovništva Neuma.
VL: Prema nekim
tumačenjima, najnespretnije i najnesretnije jest sadašnje
stanje granice na Prevlaci. Kakav je vaš stav o tome?
Kačić: Što se tiče kopnene granice, tu više nema
otvorenih problema. Granična crta kopnom izlazi na obalu poluotoka
Kobile, i to upravo na Konfinu. Prema tome, cijeli rt Oštro
s unutrašnjom uvalom Prevlaka neosporno je hrvatski. Problem
je tzv. Privremeni protokol i režim koji se odnosi na more uz hrvatsku
obalu na ulazu u Boku kotorsku i velik morski prostor izvan Boke
kotorske. I to u dijelu koji se odnosi na teritorijalno more (koje
iznosi u širinu 12 nautičkih milja), a na to se nadovezuje
epikontinentalni pojas i ribolovno područje.
VL: Zove se Privremeni
protokol, a traje gotovo pet godina?!
Kačić: Naglašeno je da je to privremeno, ali kad bi to
predugo trajalo, pokazalo bi se da je ministar vanjskih poslova
tadašnje Jugoslavije Svilanović imao pravo kada je svojoj
javnosti objašnjavao da je diplomacija u većini slučajeva
takva da i ono što se zove privremenim postaje stalno
stanje. Ako naši susjedi cijene dobrosusjedske odnose, morat
će poštovati odredbe o crtama razgraničenja na moru kako su
utvrđene Međunarodnom konvencijom UN-a o pravu mora iz 1982. godine.
VL: Je li tu samo problem
granica ili je u pitanju i gospodarski interes?
Kačić: Kad se uzme u obzir prostor mora i morskog dna na tim
područjima, gdje se sučeljavaju interesi Hrvatske i Crne Gore, jedino
prihvatljivo rješenje za obje države čiji su odnosi
dobrosusjedski može i mora biti ono koje je određeno konvencijom.
Hrvatska je zbog privremenog stanja prikraćena za golema prostranstva,
više od 200 četvornih kilometara teritorijalnog mora i
više od 2000 kilometara epikontinentalnog pojasa za koji
stručnjaci procjenjuju da je vrlo bogat plinom i tekućim gorivom.
VL: Što je s
ljudima koji imaju zemlju na rtu Oštro i prilaznom
zemljištu?
Kačić: To je bilo područje koje je već stara Austrija preuzela kao
vojnu bazu i donijela odluku o nacionalizaciji. Odmah je deponirala
novac u banku za isplatu vlasnicima zemlje. Međutim, počeo je Prvi
svjetski rat, vlasnicima nije isplaćena naknada, a novac koji je bio
položen u banku preuzela je Kraljevina Jugoslavija i poljoprivrednici
nisu ništa dobili.
To ostaje otvoreno pitanje i država je obvezna riješiti ga.
Dakle, sljednicima treba priznati pravo na vlasništvo nad
tom zemljom. Nedopustivo je za Hrvatsku da na vrlo uskom području mora
uz našu obalu tolerira provođenje nadzora predstavnicima
strane države kojima se priznaje "imunitet". To znači da nisu obvezni
poštovati naše zakone i propise.
Komisju za granice ukinula Račanova Vlada
VL: Imamo niz otvorenih
problema oko granica sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i
Crnom Gorom. Je li bilo mudro ukinuti Komisiju za granice u kojoj su
sjedili naši istaknuti pravni i ini stručnjaci?
Kačić: Komisija za granice ukinuta je 2001. godine kada je MVP zatražio
da prekinemo razgovore i pregovore sa slovenskom državnom komisijom za
granice. Dotad je bilo dogovoreno da se međusobno nađe
rješenje koje može biti prihvatljivo za obje strane. I da
nakon toga idemo s prijedlozima prema parlamentima obiju država. Držim
da i sada postoji rješenje koje se može postići obostranim
dogovorima, bez obzira na to što se stječe dojam, zbog
izjava obiju strana, da su razlike veće nego što su bile
prije. U tom poslu najvažnije je raspolagati dobrom voljom,
stručnošću, ali i činjenicama, a ne samo zauzeti stav da u
obzir dolazi jedino međunarodna arbitraža ili međunarodni sud.
