U ovim predbožićnim vremenima možemo si priuštiti i ponešto pozitive. Pozitivnih razmišljanja o sadašnjosti, ali i o budućnosti. Spoznaju da nije sve crno oko nas.
Da i u ovim trenucima, kada se veliki dio Hrvatske još uvijek bori s posljedicama potresa, a cijela zemlja s koronskom pandemijom, ali i s gubitkom orijentacije u svijetu koji je sve kaotičniji, oko nas ima i svjetla i nade. Ali i ljepote. A gdje ćeš lakše naći ljepotu nego li u umjetnosti i umjetničkim dometima. Tako je pravi vatromet dobrih vibracija izazvao mladi glumac zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Filip Vidović kada je na nedavnom predstavljanju jedne dragocjene knjige u veličanstvenoj (i obnovljenoj) zgradi Hrvatskog državnog arhiva kazivao dvije izvanserijske pjesme viškog, točnije rečeno komiškog pjesničkog (i ne samo pjesničkog) barda Joška Božanića.
Riječ je o pjesmama "Garbin" i "Lastavica" napisanima na tamošnjem prekrasnom, zvučnom i nadasve melodičnom dijalektu koji je mladi Vidović, već potvrđeni i nagrađivani glumac, vrlo šarmantno usvojio i više puta u raznim prilikama maestralno i prpošno, s onom nepodnošljivom lakoćom postojanja interpretirao. I uvijek oduševio publiku željnu autentičnosti koju nude i Božanićeva prštava otočna poezija, ali i Vidovićeva nenadmašna, mladenački britka interpretacija.
Božanićevi stihovi i Vidovićev glas dokazali su koliko i poezija, koja u prvi mah zvuči arhaično i nerazumljivo, može biti suvremena i, ako baš hoćete, ekološki osviještena jer nam ponovno otkriva i snagu i važnost prirode na koju čovjek ima malo ili nimalo utjecaja.
A drugi lijepi trenutak prošlotjedne predblagdanske idile svakako je otvorenje velike izložbe hrvatsko-francuskog slikara Slavka Kopača u Meštrovićevu paviljonu.
Izložba je nastala na privatnu inicijativu hrvatske udruge Art Rencontre koje ne bi bilo bez mudrih ljudi koji su prije četiri godine na pariškoj aukciji lucidno otkupili doista kapitalan broj Kopačevih radova iz njegova ateljea, koji je francuska država odlučila prodati kako bi se mogla osigurati liječnička skrb umjetnikovoj udovici.
Da nije bilo njih, tko zna gdje bi završila dragocjena Kopačeva ostavština. Možda bi se ostvarila i slikareva bojazan, koju je doista davno povjerio tadašnjem dopisniku zagrebačkih medija u Parizu Mirku Galiću, da se boji kako će njegove umjetnine završiti na nekoj buvljoj pijaci... A ova najnovija zagrebačka, doista monumentalna, raznorodna i odlično pripremljena Kopačeva izložba (kustosica je Anita Ruso Brečić) odlična je prilika da se i zagrebačka likovna publika uvjeri o kakvom se tu velikom i maštovitom umjetniku radi.
I da u Kopaču imamo umjetnika koji je u brojnim likovnim rješenjima, kao što je to, primjerice, uporaba olova u slikarstvu, išao i prije svog vremena. Bio je likovni izvorni i stoga još dragocjeniji navjestitelj novih praksi i novih trendova. Očito, rođeni kreativac s dubokim umjetničkim instinktom. Stoga je ovaj rođeni Vinkovčanin doista jedan od najvažnijih hrvatskih umjetnika koji je prvo slikarsko obrazovanje dobio u Zagrebu, od znamenitog slikara i pedagoga Vladimira Becića.
Potom se, političkim i ratnim neprilikama usprkos, otisnuo u Italiju i Francusku, gdje je odmah počeo surađivati s najvažnijim likovnim, ali i literarnim imenima svog vremena postajući tako umjetnik europskog i svjetskog formata čije veličine, kao što to obično biva, i nismo uvijek svjesni.
No, zagrebačka raskošna izložba koja će biti otvorena gotovo do kraja ožujka 2022. godine, tu je da nas uvjeri i u Kopačevu neupitnu veličinu i intrigantnost i u njegov razvedeni opus koji obuhvaća čak i ilustrirane bibliografske poetske knjižice, ali i skulpture, te jedan svečani kazališni zastor rađen uz Rudolfa Labaša za osječko Hrvatsko narodno kazalište.
Na našu sreću, u Hrvatskoj se stjecajem okolnosti, ali i dobrotom samog Kopača i njegove udovice Paullete, koja je dio ostavštine svog supruga poklonila Vinkovcima, nalazi reprezentativni dio njegova ne baš tako malog opusa. A koliko je Kopač važan, najbolje pokazuju riječi francuskog veleposlanika s otvaranja izložbe Gaëla Veyssièrea koji je rekao da i pariški Nacionalni centar umjetnosti i kulture Georges Pompidou namjerava u svoje zbirke uvrstiti nekoliko Kopačevih radova te da ima u planu upriličiti i izložbu posvećenu njegovu razgranatu radu. I Božanićeva i Vidovićeva "Lastavica" i Kopačeva izložba u tzv. Džamiji zalog su neke ljepše stvarnosti koju živimo, iako je katkada nismo svjesni.
