U Meštrovićevu paviljonu užurbano se priprema jedna od najiščekivanijih zagrebačkih izložbi ove sezone. Riječ je o izložbi reprezentativnih djela velikog hrvatskog slikara Slavka Kopača, koji je od 1948. godine pa do smrti 1995. živio u Parizu, družeći se i stvarajući s umjetnicima u rangu Jeana Dubuffeta, Andréa Bretona i Michela Tapiéa. Organizatori izložbe, a to su Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, udruga Art Rencontre i Cloverfield, nisu zaboravili ni Kopačevo vinkovačko i slavonsko podrijetlo, pa će se u Meštrovićevu paviljonu ekskluzivno naći i znameniti Kopačev zastor koji je 1989. godine izrađen za Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i nosi naziv "Slavonija", a nastao je na temelju Kopačeve ratne slike koju je naslikao u Firenci.
Riječ je o zastoru impresivnih dimenzija (šezdeset i tri četvorna metra), koji je prvi put donesen u Zagreb i za koji je izgrađena posebna konstrukcija unutar Meštrovićeva paviljona. Na izložbu će pozivati i simpatične instalacije koje je prema motivima Kopačeve slike izradio poznati akademski kipar Marin Marinić, a postavljene su na obodu paviljona. Kustosica izložbe je Anita Ruso Brečić, koju pitamo kada je zadnji put u Zagrebu održana neka Kopačeva izložba.
– Zadnja Kopačeva izložba u Zagrebu održana je još 1997. i bila je posmrtna. Naša izložba nije retrospektiva, nego monumentalna izložba koja će prikazati dvije stotine njegovih djela. Djela su uglavnom posuđena iz jedne velike privatne zbirke i još nekoliko manjih, ali i svih institucija u Hrvatskoj koje imaju Kopačeva djela. Najviše njegovih djela imaju Klovićevi dvori, kojima je Kopač poklonio šezdeset djela još za svoga života. Već negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća Mirku Galiću je rekao da ima veliku želju pokloniti svoja djela Hrvatskoj, jer nije želio da to završi na buvljaku. Tako je za života Klovićevim dvorima poklonio 70 djela, a posmrtno su njegova supruga Paulette i njegov sin darovali Gradskom muzeju Vinkovci pedeset njegovih djela. Od 2004. likovna galerija u sklopu tog muzeja nosi Kopačevo ime, a po njemu je nazvana i jedna ulica u Vinkovcima – ističe Anita Ruso Brečić. A kako je uopće došlo do ove atraktivne zagrebačke izložbe koju će posjetitelji u Meštrovićevom paviljonu moći razgledavati sve do ožujka?
– Jedan hrvatski kolekcionar 2017. godine u Parizu kupio je veći dio Kopačevih djela i shvatio da ta zbirka ima veliki potencijal. Francuska država tada je organizirala aukciju, pozvana je bila i hrvatska država, međutim veliki broj djela završio je u rukama hrvatskog kolekcionara koji je osnovao udrugu Art Rencontre. Ondje se nalazi oko četiri stotine Kopačevih djela kupljenih u Parizu. Zbirka je završila na jednom mjestu, i to u Hrvatskoj, što je dobro. I Nacionalni muzej moderne umjetnosti ima dvadeset Kopačevih djela koja su baš impozantna i možda i najprobranija. Nekoliko djela postoji i u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Galeriji umjetnina Split i Muzeju suvremene i moderne umjetnosti u Rijeci. I to smo uzeli u obzir pripremajući ovu izložbu. Povod za izložbu je ipak privatna inicijativa. Shvatili smo da u Hrvatskoj dugo nismo imali Kopačevu izložbu te da mlađa generacija nije ni čula za tog važnog hrvatskog i međunarodnog umjetnika. Kopač je od 1948. do smrti 1995. živio u Parizu i rijetko je dolazio u Hrvatsku. Zadnji put tu je bio 1989. godine, kada ga je osječko gradsko poglavarstvo pozvalo da oslika svečani zastor HNK. Grad Osijek raspisao je natječaj, tražili su umjetnika koji bi to napravio, ali stručni žiri nije bio zadovoljan rješenjima. Oton Gliha predložio je Kopača kao Slavonca i Vinkovčanina, a Kopač se tome jako obradovao. Došao je u Osijek 1989. godine i to završio, a asistirao mu je Rudolf Labaš. Platno od šezdeset i tri četvorna metra tada je prezentirao široj javnosti u HNK – veli kustosica, koja nije zaboravila spomenuti ni Kopačevo prijateljstvo s ratnim vinkovačkim gradonačelnikom Draženom Švageljom.
– Oni su se sprijateljili, iako su se samo nekoliko puta vidjeli. Kopač je Švagelju govorio da ne zna hoće li mu srce u Parizu izdržati bombardiranje Vinkovaca, ali da je siguran da će Vinkovci izdržati. On je uzeo francusko državljanstvo kako bi tamo mogao raditi. Bio je voditelj Art bruta, društva na čelu kojega je bio francuski renomirani slikar Dubuffet. Čim su se njih dvojica upoznala 1948., odmah su se sprijateljili. Dubuffet je bio prgav, što se može vidjeti iz njegovih svađa s Bretonom i Tapieom, međutim, s Kopačem je ostao prijatelj do kraja života. Zajedno su i radili, i to j čak i u istom atelijeru jedno vrijeme. Kopač je bio jako posvećen zbirci Art bruta. To je zbirka koja se sada nalazi u Lausannei u Švicarskoj. U Kopačevo vrijeme imala sadržavala je pet tisuća djela, a sada ih ima oko 70.000. Naš Nacionalni muzej moderne umjetnosti ima oko 10.000, 11.000 umjetnina što je najveći fundus koji imamo u Hrvatskoj. Često se zna reći da je Kopač bio Dubuffetov tajnik, ali bio je i kustos i arhivist te zbirke. Brinuo se o tome koja će se djela uvesti u tu zbirku, a koja ne. Željeli su privući umjetnike koji nisu velika imena i nisu poznati, koji rade potpuno drukčije od onoga što se može vidjeti u muzejima i koji su spremni raditi mala izdanja umjetničkih knjiga, kakve je radio i Kopač. Zahvaljujući poznanstvu s Bretonom, Kopač je počeo raditi i oslikanu poeziju. On je oslikao i Bretonove zbirke pjesama, što znači da je Breton prepoznao Kopača kao umjetnika pa mu je organizirao i dvije izložbe. Kopač je pripadao kremi tadašnjih umjetnika u Francuskoj. Jednom je rekao: 'Što sam mogao ja, čovjek s periferije Europe, s Dubuffetom? Ili mu se pokoriti ili mu se suprotstaviti. Ali nisam napravio nijedno od toga, nego sam radio usporedo s njim.' Što ćemo na ovoj izložbi i pokazati. Tu će se moći vidjeti i slavna Kopačeva 'Krava', koja je nastala deset godina prije Dubuffetove – naglašava kustosica, koja tvrdi da će izložba pokazati i različite materijale kojima se Kopač koristio u radu i po kojima je znamenit i u svjetskim okvirima.
–- Bilo je to na tragu promišljanja Art bruta te je Kopač često koristio antislikarske materijale. Naravno da je radio i ulja na platnu i akvarele, ali kada je došao u Pariz, počeo je koristi materijale neprilagođene slikarstvu. Tako je uzeo gumu auta ili traktora, brusio bi je i kidao i te bi komade koristio kao komade kolaža. Taj kolaž onda dobiva novu dimenziju. Koristio je i olovo, koje se počinje koristiti tek dvadeset godina nakon njega. Kopač kaplje olovo po platnu i radi različite forme, što je proslavilo čuvenog njemačkog umjetnika Anselma Kiefera. Ova je izložba prilika da otkrijemo Kopača kao pionira u korištenju neslikarskih materijala u likovnoj umjetnosti – ističe kustosica Anita Ruso Brečić.
