Politika bi rasterećena slučaja Josipa Perkovića puno dobila. Više se ne bi govorilo o “lex Perković”, a i o izmjenama Ustava bi se moglo razmišljati hladne glave. Ovako svaka inicijativa i priča završi na njemu. Što bi hrvatsko pravosuđe dobilo s time da se Perkovića za ubojstvo Stjepana Đurekovića procesuira u Hrvatskoj?
Slučaj Perković probudio je premijerovo dosad neviđeno povjerenje u naše pravosuđe i to je njegov formalni razlog zbog kojeg inzistira na izmjenama Ustava. S obzirom na to da su dosad dvije kaznene prijave protiv Josipa Perkovića vezano za likvidaciju Stjepana Đurekovića odbačene, a ni 2005., kad su dobili zahtjev za međunarodnom pravnom pomoći iz Njemačke, DORH nije našao razloga za drukčije mišljenje, što bi značilo da se DORH sada predomisli iako se nisu pojavile nove činjenice?
To bi značilo da DORH isključivo zbog povoljne političke klime sada pokreće postupak protiv njega, odnosno da je u sva tri prethodna razmatranja Josip Perković uistinu bio nedodirljiv. Upravo to je premijer i pomislio te nam javno sugerirao, još na početku afere “lex Perković” kad je 21. lipnja postavio pitanje što je DORH radio na tom slučaju od 2005. do 2008. godine kad se zastara mogla spriječiti. DORH je tada priopćio da je zastara u tom slučaju nastupila 1998. godine, iako su dodali kako su svjesni da ima i drugih pravnih mišljenja.
U svakom slučaju, ni državni odvjetnici za izraženo pravno mišljenje ne bi smjeli odgovarati pa ni kad je riječ o tumačenju propisa o zastari u slučaju Josipa Perkovića. Stoga je uzaludna, a može se tumačiti i kao politički pritisak, ideja o osnivanju povjerenstva koje bi trebalo ispitati zašto su odbačene dvije kaznene prijave protiv Perkovića, a i zašto nisu procesuirane ostale političke likvidacije. Ako je DORH u sva tri dosadašnja bavljenja slučajem Perković zauzeo stručno mišljenje, a s obzirom na iscrpno izvješće koje je nedavno DORH objavio, u to nema razloga sumnjati, onda ukidanje zastare neće ništa bitno promijeniti jer DORH smatra da u predmetu za ubojstvo Stjepana Đurekovića nema dokaza koji bi bili dostatni niti za pokretanje istrage protiv Josipa Perkovića.
Ukidanje zastare za političke likvidacije, odnosno teška ubojstva taj stav neće promijeniti. Dakle, ne uskoči li DORH sam sebi u usta, zasad je jedino sigurno da Perković neće biti procesuiran u Hrvatskoj, promijenio se Ustav ili ne. Što je dobro za hrvatsko pravosuđe jer bilo koja odluka, s obzirom na ispolitiziranost tog slučaja, pa i angažman brojnih političara i samog premijera koji su već “presuđivali” u tom slučaju, uvijek bi bila tumačena kao politička. Bio osuđen ili oslobođen u Hrvatskoj, uvijek bi bilo tumačeno kako je tako odlučeno zbog zakulisnih igara politike i moćnika. U oba slučaja presuda bi bacila još jednu stigmu na hrvatsko pravosuđe, da su pod utjecajem politike morali presuditi kako su presudili. Neovisno o političkoj opciji na vlasti, i bez obzira na to kako suci bili neovisni i nepristrani.
Prema nekim tumačenjima zastare, “lex Perković” i Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu Josip Perković mogao bi biti izručen čak i bez ikakvih izmjena zakona i Ustava. Ali, problem je što se slučajem Perković bave svi osim sudaca. Stoga nam se čini što je gordijski u odnosu na Perkovićev čvor! Iako pravnici znaju i zakomplicirati, nedavna odluka Vrhovnog suda prema kojoj za pitanje zastare uopće nije mjerodavno je li ona nastupila po hrvatskim, nego po propisima zemlje koja je izdala europski uhidbeni nalog, pokazuje da i za Perkovićev čvor postoje vrlo jednostavna rješenja. Samo ako ih politika dopusti.
