Domagoj Duvnjak i Ivano Balić, dva hrvatska rukometna bisera, imala su sreću što su im očevi bili rukometni treneri pa su tako i njima usadili ljubav prema ovom sportu, piše Max!
Ivano i Domagoj kao klinci dolazili su na treninge i dok bi ozbiljni igrači trenirali, oni bi se igrali tamo negdje sa strane.
Poslije se ta igra sa strane prenijela na glavni parket i tako bi to obično krenulo. Slična je priča i s Manuelom Štrlekom čiji je otac bio trener Dubrave.
Danas na Europskom prvenstvu igra nekoliko rukometaša koji su sinovi još slavnijih očeva. U našoj reprezentaciji to su Duvnjak i Štrlek, nekad je bio Balić, još prije Nenad Kljaić. U Makedoniji igra 22-godišnji Dejan Manaskov. Tko nije čuo za njegova oca, Pepija Manaskova? Bio je strašan šuter koji nije napravio nekakvu veliku karijeru u inozemstvu. Igrao je kratko u Njemačkoj (Hameln), Sloveniji (Celje) i Grčkoj (Filipos).
– Drago mi je da je Dejan dobio priliku u Metalurgu. Igra Ligu prvaka, ima još puno toga za naučiti, a ima i od koga naučiti. Što se mene tiče, ne želim se puno miješati u posao njegova trenera, pokušavam ga tu i tamo uputiti na neke stvari koje vidim i za koje mislim da može popraviti – rekao je Pepi Manaskov.
Rnić: Bio sam bahat
Zanimljivo, sin ne igra na poziciji vanjskog pucača već na desnom krilu.
Za Srbiju pak igra Momir Rnić čiji je otac bio velika zvijezda jugoslavenskog rukometa. Momir stariji igrao je za reprezentaciju bivše Jugoslavije na olimpijskim igrama 1980., 1984. i 1988. godine. Osvojio je zlato u Los Angelesu te broncu u Seulu. Bio je svjetski prvak 1986. godine, doprvak 1982. godine. Igrao je na mjestu kružnog napadača, a njegov imidž bila je duga gusta crna brada. Rukometni stručnjaci proglasili su ga najboljim obrambenim igračem na svijetu.
– Sin je sam izabrao svoj put. Ja ga nisam nagovarao na rukomet. Kada je počeo igrati za reprezentaciju, izbornik mu je bio Veselin Vujović, koji mi je pet godina bio cimer u reprezentaciji. No, nisam Vuju nijednom nazvao i pitao kako je Momir – rekao je Rnić koji je umalo postao nogometaš.
– Imao sam osam godina kada sam u dresu pionira lokalnog nogometnog kluba vršnjacima iz susjednog mjesta zabio tri gola. Sanjao sam nogometnu karijeru i govorio roditeljima da ću postići pogodak na olimpijskim igrama. Uoči sljedeće utakmice trener me nije stavio u momčad. Dignuo sam ruku i pitao trenera kako to da prvi strijelac kluba ne igra. Pogledao me i tiho rekao: taktika. U tom trenutku skinuo sam desnu kopačku, bacio je u zid i krenuo prema vratima. Još sam treneru usput doviknuo: “Nek' vam sada igra taktika!”. Ma bio sam bahat poput Zlatana Ibrahimovića – priča Rnić čiji sin nije kao on kružni napadač već je izabrao poziciju srednjeg ili lijevog vanjskog pucača.
Nekad Kudinov, danas Hansen
U zlatno doba ruskog rukometa prvi lijevi vanjski bio je Vasilij Kudinov. Ono što je danas Hansen, to je početkom devedesetih bio Kudinov. Imao je odličan skok šut i precizan udarac. Njegovim stopama krenuo je i sin Sergej koji igra na istoj poziciji, pa čak ima gotovo iste kretnje kao otac.
U ovo društvo umiješala se i jedna mama, Stanka Božović koja je u dresu Budućnosti osvojila Kup kupova (1985), dok je s Hypo Bankom čak sedam puta osvojila Ligu prvakinja. U Beču je dobila austrijsko državljanstvo, a to joj je omogućilo nastup za Austriju s kojom je 1996. osvojila broncu na EP-u u Danskoj, a tri godine poslije isto odličje i na SP-u u Norveškoj. Njezin sin Janko nastupa za Austriju.
