Pitanje Brijunskog plenuma 1966. godine i političke sudbine Aleksandra Rankovića te osuda Uprave državne sigurnosti (bezbednosti) može biti rasvijetljeno tek otkako su političke promjene u Srbiji omogućile da se državna i partijska građa može pregledati u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Za slučaj je najznačajnija građa Centralnog komiteta SKJ o pripremama i radu Brijunskog plenuma, radu Državne komisije na čelu s Krstom Crvenkovskim, materijalima Saveznog izvršnog vijeća, a djelomično i Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove. U beogradskom Vojnom arhivu, koji je u sastavu srbijanskog Ministarstva obrane, dostupan je, pak, naravno, uz posebno dopuštenje, fond Vojne službe bezbednosti, odnosno ranije Kontraobavještajne službe (KOS). Taj materijal sadrži arhivsku građu vezanu uz formiranje i rad Tehničke komisije koja je istraživala prisluškivanje od sredine lipnja do jeseni 1966. godine. Sadrži i materijale koji se odnose na praćenje aktivnosti Aleksandra Rankovića u vremenu nakon Brijunskog plenuma. Rad Tehničke komisije potpuno je nepoznat i unatoč tome što je sačuvana arhivska građa, pogotovo kad se usporedi s radom Državne komisije Krste Crvenkovskog. To je upravo razmjerno rezultatima Tehničke komisije i važnosti njezinih zaključaka za cijeli tijek afere. Upravo na tragu najnovijih arhivskih istraživanja, pogotovo arhiva KOS-a, nastala je i knjiga “Slučaj Ranković: iz arhiva KOS-a” čiji su autori Svetko Kovač, Bojan Dimitrijević i Irena Popović, koja je u hrvatskom izdanju nedavno izašla u nakladi Despot Infinitusa iz Zagreba.
Dogmatska jezgra
Je li, dakle, bilo prisluškivanja? Ako bismo pokušali preciznije utvrditi vrijeme kad je Tito donio odluku da smijeni i zbog političkog života eliminira Aleksandra Rankovića, vjerojatno to ne bismo mogli učiniti s visokim stupnjem pouzdanosti. Ta je odluka donošena u duljem razdoblju i mnogo je čimbenika na nju utjecalo. Posebno je zanimljivo razdoblje između 1963. i 1965. godine, vrijeme Osmog kongresa SKJ i donošenja Ustava. Tito je 20. lipnja 1966. godine rekao: “Bojao sam se dve godine da preduzmemo ovo što sada preduzimamo da slučajno ne bi dobilo antisrpsko tumačenje.”
Vjerojatno je Crvenkovski, predsjednik Državno-partijske komisije, naveo najvažniji razlog donošenja takve odluke, ističući da je to pravi trenutak da se “napravi istorijska prekretnica” i da se “paralelno s razbijanjem centralizma i unitarističkih tendencija radi na punoj afirmaciji republika”. Ideja o smjeni vjerojatno je potekla od članova CK SKJ iz Slovenije i Hrvatske. Politički najprije od najutjecajnijih zagovornika koncepta jačanja republika ili konfederalnog modela preuređenja Jugoslavije: Kardelja i Bakarića (potom logistički podržana od Ivana Steve Krajačića). Rankovićeva smjena bila je uklanjanje prepreka za proces ubrzane decentralizacije i pretvaranja federacije u konfederaciju republika. Rankovićeva vlast zasigurno bi oslabila atribute republika, koje su značajno počele zastupati pojedine republičke nomenklature. Ranković je, u principu, bio za jačanje federacije i federalistički koncept te je označen kao središte “dogmatskog jezgra”.
Potom je napravljen savez s grupom iz srpskog Saveza komunista, odnosno s najvažnijim aktantima “nove” politike u Srbiji, a to su bili Petar Stambolić, Mijalko Todorović, Marko Nikezić, Milentije Popović, Dobrivoje Radosavljević, Koča Popović i dr. Predstavnici te struje objašnjavali su da to čine zbog modernizacije, prevladavanja krize, a potom i borbe protiv srpskog nacionalizma ili čak šovinizma. Primjetno je da je ta grupa srpskih političara već na Brijunskom plenumu podijelila (raspodijelila) funkcije smijenjenih Rankovića i Stefanovića. Na Titovu odluku o smjeni Rankovića velik je utjecaj imala i Jovanka Broz, koja je stalno upozoravala Tita na opasnost od Rankovića, a godinu-dvije prije Brijunskog plenuma bili su u otvorenu sukobu.
Kada je donesena odluka da se ukloni Ranković, trebalo se osim njega i njegovih najbližih suradnika osloboditi i njegove poluge moći, prije svega Uprave državne sigurnosti. Vjerojatno je netko osmislio kompletan scenarij Rankovićeva političkog sloma, koji je dopunjavan i prilagođavan razvoju događaja, sve do 9. prosinca 1966. godine. Većina aktanata smatra da je to bio Ivan Stevo Krajačić, uz pomoć nekih koji su dobro poznavali stanje u Službi državne sigurnosti, posebno saveznoj UDBA-i. Nepostojanje normativnog okvira, posebno zakonska i podzakonska neuređenost predlaganja, odobravanja, primjene i korištenja rezultata prisluškivanja omogućili su da se mnoge stvari prikažu drugačije i da se stvori i lansira afera prisluškivanja. Tome je posebno pogodovalo nevođenje ili površno vođenje dokumentacije kako o tajnim tako i javnim ozvučenjima te rješavanje tih pitanja usmenim dogovorima i u četiri oka.
Vjerojatno je u početku navodno prisluškivanje bio glavni a možda i jedini argument za Rankovićevo rušenje, ali su kasnije, kada se vidjelo da to nije dovoljno, dodavani i drugi argumenti. Zbog toga je Tito na sjednici IK CK SKJ 16. lipnja kao jedini i glavni problem naveo prisluškivanje, i to “prostorija u kojima stanuje i radi”, u što se navodno osobno uvjerio jer su, dok je bio odsutan, bez njegova znanja “izmenjene razne instalacije i uređaji i uvedeni novi preko kojih se može vršiti prisluškivanje razgovora”.
Ubačene zloupotrebe
Ta tvrdnja, pogotovo zato što je iznesena i prije formiranja komisije, djeluje prilično neobično. Da Tehnička komisija nije formirana s ciljem da se utvrdi stvarno stanje i otklone sumnje u to da netko zaista prisluškuje Tita, vidi se uspoređivanjem naredbe o formiranju komisije od 16. lipnja i “materijala za konačni izveštaj komisije” od 6. srpnja 1966. godine. Kao razlog za formiranje komisije u naredbi se navode “primećene smetnje na tehničkim komunikacijama” s Titovom rezidencijom, što se dovodi u vezu sa stranim obavještajnim službama. U “materijalu za konačni izveštaj komisije” također se spominju strane obavještajne službe, ali se postavlja dilema koliko su one prisutne, a koliko je riječ o zloupotrebama mehanizma i organa službe unutrašnjih poslova, odnosno njezinih vrhovnih rukovoditelja kao sredstvo za frakcionaške ciljeve i borbu za vlast.
Komisija je trebala za kratko vrijeme dokazati da nije riječ o stranim obavještajnim službama, nego o djelatnosti “zavereničke grupe” koja se u borbi za nasilno osvajanje vlasti, između ostalog, koristila i prisluškivanjem šefa države i najviših državnih i partijskih rukovoditelja. Zaključno, onaj tko pažljivo pročita raspoloživu dokumentaciju teško da bi mogao povjerovati da je Ranković osmislio, organizirao, naredio, a posebno da je osobno sudjelovao u prisluškivanju Tita, što je bila prva optužba protiv njega. Takvim optužbama pogodovao je neuređen sistem u Državnoj sigurnosti, posebno službi ozvučivanja, kako u normativnom tako i u proceduralnom smislu. Za taj dio odgovornost snosi i Ranković, ali i predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti, koji su imali zadatak urediti i kontrolirati to područje. Slična je situacija i s drugim optužbama na račun Aleksandra Rankovića, koje se odnose na deformacije i zloupotrebe u Državnoj sigurnosti. Iako se ne može negirati činjenica da su te zloupotrebe postojale, sigurno je da ne postoji nikakav dokaz o tome da je to rezultat djelovanja Rankovića i “grupacije” oko njega.
>> Razbijena ploča Društva Josip Broz Tito u Rijeci
