Radne verzije Radnih materijala za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015.-2020. godine, koji na zaglavlju nosi logo Ministarstva kulture Republike Hrvatske, impozantan je po svojoj dužini (308 stranica) i obilju podataka, ali je razočaravajuće kratak što se tiče intelektualnih dosega. Riječ je o tekstu skucanom u već poznatoj demagoškoj radionici Milana F. Živkovića koji je prije godinu i pol već propisno iživcirao medijske profesionalce neprofesionalnim i ideologiziranim prijedlozima, ali nakon toga ipak nije smijenjen, nego je, eto, kako to u Hrvatskoj obično biva, dobio čak i važniju zadaću. Čovjek nam piše medijsku strategiju do 2020.!
Srećom, Živkovićevi ciljevi i preporuke toliko su neprovedivi da od čitave strategije neće biti ničega, ali smo, ipak, zbog uznemirujućeg sadržaja koje financira Ministarstvo kulture, odnosno mi porezni obveznici, ipak dužni barem površno analizirati njegov uradak.
Psihoproblem
Ključni problem Milana F. Živkovića u tome je što ima neki psihološki ili ideološki problem s principima tržišta, a što ga navodi na radikalno iskrivljene zaključke o stanju komercijalnih medija te, posljedično, cjelokupne medijske scene.
O dubini emotivnih problema Milana F. Živkovića svjedoči da je u “Strategiji” temi tržišta posvetio cijelo poglavlje te ga nazvao Nevolje s tržištem. Predvidljivo. Pomalo je smiješno da se vrijedni Milan F. Živković potrudio istražiti i autore koji u suštini dokazuju funkcionalnost tržišta u medijskom prostoru (McChesney), ali je uspio u njihovim jednostavnim tezama ne prepoznati sliku hrvatske medijske scene i svega onoga što se događalo u zadnja dva desetljeća. Živković se zapravo svojim zaključcima samo svrstava uz bok prekobrojnim afektirajućim kritičarima novinara i novinarstva koje je doguralo do čistog i sadističkog ponižavanja cijele profesije, na što je nasjeo i cijeli niz novinarskih profesionalaca.
Odmah nakon citata McChenseya Živković je zaključio da katekizam komercijalnih medija ima brojne mane koje “nisu predmet analize samo kritičara kapitalizma, odnosno njegova službenog eufemizma, tržišne ekonomije”. Kako molim? Kapitalizam je sam po sebi zlo te je tržište stoga njegov – eufemizam? Kumrovečka škola? U nastavku je Živković uobičajeno nasrnuo na oglašivače, banke, tiskarsko-distribucijske kartele... koji su u svijetu preuzeli ulogu cenzora i “režimski vratara” (gorljiva dosjetkica Milana F. Živkovića). Sve to skupa u trenu me podsjetilo na nedavni okrugli stol na WeekendMedia festivalu koji je za temu i cilj zapravo imao već ritualno pljuvanje po nakladnicima, novinama, televizijama i, naravno, toj žgadijici, nama novinarima. Tome sam se tada instinktivno i živkovićevski gorljivo usprotivio, ali sam ostao pomalo u čudu kad je na kraju panela jedna profesorica iz publike uzela riječ, održala i slovo i počela nešto petljati u negativnom tonu o “informacijskom kapitalizmu”. Ne znam je li gospođa Živkovićeva sljedbenica te je li zaista upitno čemu nam uči djecu na fakultetu, ali znam da joj nisam uspio reći, iako sam trebao i žarko želio, sljedeće: Ako je kapitalizam i ako je informacijski, neka je. Zašto netko misli da je to samo po sebi loše? Primjerice, u ovom Večernjakovu podlisku, Obzoru, svako malo jedan talentirani autor napiše da je kapitalizam umro ili da je na samrti. OK, ja se s tim duboko ne slažem, ali upravo je u tome poanta. Misle li profesorice novinarstva, Živković i razni drugi Živkovići da bi u podlisku vodećih sjevernokorejskih novina bilo tko mogao svaka dva-tri mjeseca napisati da je komunizam mrtav? E, u tome je razlika između informacijskog kapitalizma i informacijskog komunizma i ostalih informacijskih totalitarizama. To što je cijeli niz autora, pa i pojedinih novinara, potpuno autističan u prepoznavanju doprinosa komercijalnih medija demokratičnosti i općenito slobodi medijskog prostora, to ne znači da se ta demokratičnost i sloboda, uza sva ograničenja i probleme, nije dogodila.
Zaključci Milana F. Živkovića u pojedinim segmentima, posebno u poglavljima Nevolje s tržištem i u poglavlju o komercijalnim medijima, kako je zapravo svrha komercijalnih medija smanjivanje broja zaposlenih, otpuštanje ljudi tj. unesrećivanje velikog broja novinara i novinarki, posebno su šokantni. Naime, na više mjesta Živković je zaključio kako je “novinarki i novinara u redakcijama sve manje, radni teret za manje plaće i neizvjesnije honorare im je sve veći, gubitci kompanija se gomilaju, a tehnologija – koja se do jučer nekima činila spasonosnom za razvoj demokratske funkcije medija – sada, izgleda, još otežava situaciju. Unatoč postojanju zametka i ostatka ugleda javnih medija, hrvatski medijski sustav je dominantno komercijalni”.
Rečeničnu konstrukciju “zametka i ostatka ugleda javnih medija” nećemo komentirati, ali valja reći da šokira Živkovićevo ideološko sljepilo. Kako je moguće da na nekoliko mjesta otkaze i druge oblike racionalizacije u komercijalnim medijima proglasi funkcijom, svrhom postojanja komercijalnih medija? Očito je da je dedukcijom i pažljivim promatranjem društvene zbilje trebao doći do sljedećih jednostavnih zaključaka:
Prvo, komercijalni mediji predvođeni dnevnim novinama u zadnjih su desetak godina kroz odlučno, hrabro i beskompromisno novinarstvo mijenjali Hrvatsku. Nema društvenog sustava koji nismo napali i propitali – politiku, školstvo, sudstvo, ekonomiju... Nakon onoga što smo svojim tekstovima činili zadnjih desetak godina, Hrvatska je sigurno ogorčenija zemlja (žao nam je, krivi smo), ali i osvještenija. Ako to nije katalizator pozitivnih promjena, onda ne znamo što je.
Drugo, tragikomično je da Živković, u dijelu u kojem “analizira” javne medije, primjećuje da javni mediji sve više počinju pratiti i prenositi komercijalne, a iz toga, nekim čudom, ne izvlači zaključak da su komercijalni mediji radili bolje te tako natjerali javne medije da ih prate i prenose. Usto, bilo je očito da smo mi u komercijalnim medijima objavom velikih političkih i ekonomskih afera zapravo otvorili put poštenim kolegama iz javnih medija koje bi, u suprotnom, politika s lakoćom blokirala. No, to je baš teško shvatiti.Treće, osobno se ne moramo slagati s poslovnom strategijom i politikom komercijalnih medija, ali izvoditi zaključke da je smanjivanje broja ljudi radi povećanja učinkovitosti svrha sama po sebi, zaista je morbidno. Zar zaključak ne bi trebao glasiti nekako herojski, možda ovako: U uvjetima neviđene krize sve manji broj novinara uspio je proizvesti sve veću količinu sve praćenijeg sadržaja za sve više medijskih platformi. Vjeruje li itko da su nakladnici zvijeri koje ne bi povećavale broj zaposlenih čak i da tržište raste? Ma dajte, molim vas.
Kao zaigrani ptić
Četvrto, kako je moguće da Živković zbog opće ekonomičnosti društva nije naglasak stavio na usporedbu racionalizacije poslovanja u komercijalnim s racionalizacijom u javnim medijima te postavio pitanje kako je moguće da oni u komercijalnim medijima mogu ulagati dramatične napore kad je u pitanju rezanje troškova, dok se to javnih medija kao ne tiče?
Ne, naš je Milan F. Živković zaigranih misli kao neki ptić pa malo leti tamo, malo onamo i sudara se s neumoljivim zidovima zdrave logike. Kad Milan F. Živković leti svojim mislima, on je dušom i srcem uz nekakve alternativne medije koje pompozno naziva trećim sektorom, a srce mu bije da je ostalo nade za taj živkovićevski sveti gral, javnu dalekovidnicu. Milan F. Živković, mora se priznati, na nekoliko je mjesta bio dovoljno razuman da prizna kako su ti alternativni mediji zapravo mali i nebitni te da je centralna uloga ona komercijalnih medija, ali se i dalje ne možemo načuditi pučkoškolskom tonu nečega što se naziva Medijska strategija. Posebno smo se smijali kad smo na str. 49. i 50. pročitali kako se Živković zgraža da je u jeku štrajka jedne tvornice u Dalmaciji jedna javna televizija imala prilog o kitesurfingu (daskanje na vodi uz pomoć zmaja), pa onda zaključuje da je to zbog toga jer oglašivači kontroliraju komercijalne medije. Hm, da je Milan F. Živković nešto mislio, onda bi vjerojatno zaključio da je kitesurfing jako loš primjer nategnute teze jer je oprema za kitesurfing toliko nišni proizvod da nema moći reklamiranja na komercijalnim televizijama kako bi se zaključilo da trgovci kitesurfing opremom predodređuju sadržaj informativnih emisija komercijalnih televizija. Blago rečeno smiješno. Iskreno, ima ozbiljnih primjera, ali... Zaključno valja naglasiti da Živkovićeva strategija predviđa i neke vrlo značajne povlastice koje bi mogli dobiti mediji. Primjerice, tko ne bi želio porezno izuzeće za pola svake isplaćene plaće? No, onda dolazimo do prave prirode Živkovićevih povlastica kad kaže da će dodjela poreznih olakšica biti selektivna, na osnovi evaluacije određenog kvalificiranog tijela. Uza sve Živkovićevo intelektualiziranje i analiziranje, sve bi se zapravo svelo na to da netko odozgo odluči što je dobro, a što nije. Taj princip ključna je ugroza upravo one slobode koju donose komercijalni mediji. Dobro, nigdje nema apsolutne slobode ni apsolutne kvalitete, ali u tome nije poanta. Postoje veće opasnosti. Stoga ne treba vjerovati ni u Živkovićev Fond za poticanje pluralizma medija i raznovrsnosti tiskanih i internetskih informativnih medija. Sve dok netko drugi, a ne tržište, određuje što treba imati prođu, sasvim je sigurno da ćemo, prije ili kasnije, početi govoriti o ozbiljnom demokratskom deficitu. Razmjeri problema s kojima bismo se mogli susresti u idealnom svijetu iz Živkovićeve ideologije mogao bi biti epskih razmjera, a nastale probleme iznova bismo morali rješavati kroz neki oblik građanskog neposluha, možda čak revolucije.
Ljudi, nemojmo se vraćati iz kapitalizma nekoliko stoljeća u povijest kako bismo izbjegli tržište jer ćemo ga vrlo brzo ponovo preklinjati da se vrati.
>> Milan Živković i dalje je savjetnik i vodit će novi Odbor za medije
