Prijava je došla iz vašeg dijela svijeta - kazao
je policijski inspektor u postaji u Mombasi, lupivši prstom
po karti svijeta, pokazujući dio Europe za koji je pretpostavljao da je
Balkan. Nasuprot njemu je sjedio 62-godišnji Zagrepčanin
Igor Mejaški, dečko s Ribnjaka, visoki, jaki
muškarac i gledao u Interpolov faks, na kojemu se kočio
naziv Wanted. Ispod toga stajala je zrnata slika ratnog zločinca, u
uniformi i s kapom na glavi – Ratka Mladića. Tik do nje, bila
je manja slika, lošije kvalitete. Na slici je bio on.
Ja tu vidim neke sličnosti – ustrajao je policajac.
– Ja baš i ne. Osim što smo obojica
glavati. A ja k tomu i ćelav i Hrvat – odgovorio je Igor.
– Iskreno, mislim da to niste vi. No, moramo provjeriti
što šefovi u Nairobiju i Interpol od nas traži
– završio je policajac, gotovo se ispričavajući.
Laknulo mu
Igoru je laknulo: napokon je doznao zašto su ga priveli:
“Znači, zamjena identiteta. Izvrsno. Sad samo treba čekati da
se stvari raspetljaju.”
Tko je i kada uslikao Igora dok je, kao i svakog dana više
od 20 godina sjedio ispred svog centra za vodene sportove Blue Lagoon,
u karakterističnoj pozi – s jednom nogom na
povišenom, kako mu je liječnik savjetovao zato
što pati od cirkulatornog dermatitisa – može samo
nagađati.
Kroz kenijski Whitesands hotel, u sastavu kojega je Plava laguna,
prolaze brojne grupe turista iz bivše Jugoslavije: ima Srba,
Hrvata, nedavno je bila velika grupa iz BiH. Netko od njih je,
vjerojatno, u njemu krivo prepoznao Mladića i Igoru priredio
tragikomičnih 36 sati u životu.
Scherzo (šala, lakrdija), kako dan nakon puštanja
iz pritvora naziva eskapadu, počela je u četvrtak oko 14.30 kad je u
njegov ured nahrupilo 20 policajaca u civilu.
– Obično razmetanje, pokazivanje snage – govori
jučer Igor.
Zadihan je. Radi od jutra, priprema splavove za izlet za grupu od 150
Francuza na koraljni greben. Sjeda u ured, isti onaj gdje su mu
policajci u četvrtak priopćili da “traže dokumente, novac i
drogu” te pretražili ured. Igorovi radnici su nijemo gledali,
tu i tamo neki turist bi zastao, pa produžio. Nikome nije bilo jasno
što traže.
– Znao sam da neće ništa naći, ali sam se bojao mi
ne podmetnu drogu. Da je bio jedan ili dvojica, sve bi bilo u redu.
Ovako, njih 20... Bio sam jako zabrinut – govori Igor.
“Sad ćete s nama”, pozvali su ga.
Izveli su ga bez lisičina i odveli njegovu kuću. Uzeli su mu sve
– dokumente, mobitele, ključeve od auta, kompjutor, odreske
od čekova... Policijska postaja u Mombasi bila je pakao. Ne zbog
policajaca. Igor za njih nema riječi zamjerke. Pokazali su mu novi
“dom” - ćeliju, četiri puta četiri. Imao je,
zapravo, povlašten tretman. U takvu rupu
smještaju više pritvorenika. On je imao luksuz
biti sam.
– Betonski pod, deka na stropu. Preko dana se ugrije, noću
isijava. Temperatura 45 stupnjeva. Na zidovima dvije rupe, prozori.
Vlaga. Ćelije su inače prekrivene urinom i fekalijama. Moju su bili
oprali, ali oštar miris urina još je izbijao
– opisuje Igor svoj 36-satni dom. Legao je na pod, pod glavu
stavio praznu bocu vode. Hranu nije htio okusiti. Svako malo su
dolazili stražari, nutkali ga, molili da nešto pojede.
– Nije to bio štrajk glađu, već intiman prosvjed
– objašnjava Igor.
Igor Mejaški s prijateljicom, novinarkom Petkom
Coner
Mučna noć
Noć je bila mučna: vrtio se, u san bi utonuo samo koju minutu, a onda
bi mu kroz glavu prošla misao –
“zašto su me uhitili baš u
četvrtak”.
Vikendom nema visokih dužnosnika. Tko će potpisati papire o otpustu?
– Znao sam da neću izdržati. Noga me boljela, molio sam da me
odvedu liječniku. Komarci su me boli, rane od psorijaze napali su
mravi. Grizli su me... Satima sam ih tjerao, a onda odustao –
kaže Igor.
Nekoliko puta su ga izvodili iz ćelije. Morao je odgovarati na ista
pitanja: tko je, što je, je li bio u vojsci.
Objašnjavao im je da je u Keniju prvi put došao
1978. kao turist. Otada je često tamo odlazio na odmor, da bi se 1984.
preselio, nakon što mu je liječnik preporučio da bi zbog
psorijaze trebao živjeti na moru. Objašnjavao im je da je
tijekom rata bio u Keniji, da je tek 2000. dobio internet te da je tak
tad upotpunio praznine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
– Mogli ste otići na šest mjeseci, boriti se, pa
se vratiti – pokušao je inspektor te dodao:
– Izgledate mi kao vojnik. Te je riječi Igor čuo nebrojeno
puta. Još dok je kao vodič radio na brodu Ambasador, gdje je
i pokupio dalmatinski naglasak kojim govori, francuski turisti
ispitivali su je li bio u Legiji stranaca.
– Krupan sam, 110 kilograma, k tomu još i ćelav.
Trenirao sam džudo pa mi je ostalo držanje tijela - smije se Igor. Dok
je ležao u ćeliji, izvan nje je “radila”
diplomacija. Igoru nisu dali telefonirati, no menadžer hotela je
došao u postaju jamčiti za njega. U isto vrijeme stigla je
potvrda iz Interpola da drže krivog čovjeka. Konačni poziv od
šefa postaje, u petak poslijepodne, donio je
olakšanje: rekao mu je da može ići i ispričao mu se.
Taksijem je otišao u bolnicu, okupao se i legao spavati.
Jučer ujutro u hotelu je dočekan kao stari, izgubljeni prijatelj.
Bit će više
turista
– Lupkali su me po leđima, govoreći
“pole-pole”. To na njihovom znači polako-polako.
Izraz je to koji se koristi u trenucima sreće – kaže. Zvali
su ga i Francuzi kojima priprema izlet, prijatelji iz cijele Hrvatske,
iz Europe...
Dobro sam, nemam zamjerki. Neću tužiti policiju. Eh, to nije najgore
što mi se dogodilo u životu. Tu epizodu shvaćam kao dio
života. Stvari se događaju – kaže, prepun optimizma i kroz
smijeh dodaje:
– Sad mi je i popularnost porasla pa će biti i
više turista. I kod nas je recesija.
Zasad neću otići iz Kenije
Iako su Igorovi roditelji natuknuli da je u prijavu uključen vlasnik hotela, Mejaški kaže: - Imamo nekih problema. Vlasništvo centra je pola-pola. Sad se pokušavamo dogovoriti koliko vrijedi ta polovica, tako da ga mogu isplatiti. Ne vjerujem da bi išao tako daleko - kaže Igor. Zasad ne namjerava napustiti Keniju Ostat će tamo i, kao i do sad, biti “dobri duh”, kako ga zovu svi hrvatski turisti kojima je nebrojeno puta pomogao.
