Uvriježeno je mišljenje kako je predizborno vrijeme vrijeme lažnih obećanja. Političari se natječu za javnu funkciju, predlažu svoje programe i uvjeravaju nas kako su jako zainteresirani za rješavanje naših problema. Kažu nam kako će sve svoje sposobnosti staviti u službu javnog interesa, samo ako izaberemo njih. Mi onda izlazimo na izbore i biramo kandidata koji nam se čini najbliži našim preferencijama i interesima. U stvarnosti sve je to, naravno, obmana.
Rijetki su političari koji doista imaju namjeru i ostvariti bilo što od onoga što su u kampanji obećali. Umjesto toga, kada se izbori završe i reflektori pogase, oni se zavale u svoje udobne fotelje i uživaju u dokolici. Ako treba nešto poduzeti, naloge za to primaju od svojih pravih gospodara, a ne od nas koji ih biramo. Tako, u biti, funkcionira predstava zvana demokracija. Ali, ne bi bilo ni pol jada kada bi to bila cijela priča. Kad bismo imali posla samo s iznevjerenim obećanjima i slijep bi ubrzo progledao, pa predstava ne bi trajala toliko dugo i stalno se obnavljala. Kako bi se očuvala demokratska igra privida političari se koriste trikom nametanja društvu lažnih dilema.
Zato pred izbore redovno imamo inflaciju tema koje nas emotivno angažiraju, a ne pridonose rješavanju realnih problema. Svjedočimo neprestanom nametanju ideoloških rasprava o fašizmu i antifašizmu, o posvajanju djece od strane homoseksualnih parova, zabrani rada nedjeljom...
Ne radi se o tome da to nisu važne teme, već o načinu na koji su postavljene, gdje se odmah jasno vidi kako namjera nije da se dođe do rješenja, već da se društvo stavi pred lažnu dilemu, kako bi se unaprijedila politička agenda onoga koji takve teme nameće. Igrajući se demokracije postali smo društvo koje je pristalo na to da mu se nude lažne dileme umjesto rješenja, kojemu su draži vječiti izgovori i gomilanje problema od traganja za odgovorima. Kao da nam nije dovoljno stvarnih nedaća koje su nas snašle u zadnjih godinu dana, već izgleda uživamo u jadikovanju kako nam je loše pa uopće ne rješavamo probleme, nego izmišljamo nove, dok zatvaramo oči pred stvarnim problemima.
Panika koja je u čitavom svijetu stvorena oko zdravstvene krize s koronom također je dobar primjer kako političari vole nametati lažne dileme. Dilema: ići s najjačim mjerama ili zauzeti racionalniji pristup, sukladno procjeni opasnosti. Politički je oportunizam nalagao da se ide s najjačim mjerama, jer je bolje izgledalo u javnosti stvarati privid kako radiš nešto, iako ni sam nisi siguran što, nego se izložiti riziku optužbi kako ništa ne poduzimaš.
Imali smo sreću u nesreći, pa su se vlasti, nakon početnog priklanjanja mišljenju "struke", na posljetku odlučili za puno blaži pristup, vjerojatno svjesni kako bi nas jače mjere odvele u potpunu propast. Treba reći i da je takvom racionalnijem pristupu koronakrizi kod nas prilično pridonio i individualni angažman dvojice poduzetnika, koji su se uspjeli suprotstaviti suludom planu većine "stručnjaka" da nas sve vrate nazad u špilju.
Međutim, kombinacija političke inercije, sretnih okolnosti i časnih izuzetaka ne može biti preporuka kako se kao društvo trebamo suočavati s problemima. Kada nas budu snašli pravi problemi i prava kriza, s takvim stavom se možemo lako strmoglaviti u katastrofu. Tom scenariju ne pridonosi ni politička logika demokracije, koja je počela kao sustav davanja povjerenja, da bi se danas pretvorila u sustav sveopćeg nepovjerenja.
Naime, ideja s demokracijom bila je kako je to najpravedniji sustav kroz koji ćemo delegirati svoju volju onima koji će rješavati probleme koji se tiču čitave zajednice. Dakle, glasamo za političare kako bismo se mogli na miru okrenuti privatnim problemima. Ali, ispada kako nas politika, umjesto da rješava realne probleme, stalno zasipa izmišljenim problemima i lažnim dilemama, uvjeravajući nas kako je to znak brige o nama.
Kontaminacija društvenog prostora lažnim problemima postao je zaštitni znak demokracije, a obećana sloboda svela se na "karantenu" i četiri zida kao obilježje građanske odgovornosti. Demokracija je postala igra masovnog samoobmanjivanja u kojoj jedni drugima prodajemo laži i izgovore, kako bismo izbjegli suočavanje sa stvarnošću. Problem je što stvarnost neće nestati ako je ignoriramo.
Nikakve demokracije nema.Sve je predstava i prevara žešća.