Da Željko Babić, novi izbornik hrvatske muške rukometne vrste, nije u obrazloženju sastava reprezentacije spomenuo “nacionalni naboj” te “želju i strast da se igra za hrvatsku reprezentaciju”, njegovo izostavljanje Igora Vorija i Ivana Čupića prošlo bi gotovo nezapaženo.
Ali ovako, kad su spomenuti igrači to doživjeli kao kritiku svojega domoljublja, reakcije su očekivano bile burnije. Sam Vori poručio je da ne dopušta nikome da mu osporava njegov domoljubni naboj, jer...
I ponašanje i odazivanje
– Nisam propuštao pripremne utakmice koje su drugi propuštali i ne dopuštam baš nikome da me gura u priče o bilo kakvim lošim nabojima i slično. Uvijek sam davao sve za Hrvatsku, ako bude trebalo, dat ću opet – istaknuo je Vori. Možda je Babić svoj izbor mogao obrazložiti i malo nježnije. Reći da želi vidjeti i neke druge igrače u sastavu, da u budućnosti neće tolerirati samo otaljavanje posla nego da od svih igrača želi da u svakom trenutku budu svjesni da treniraju i igraju pod nacionalnom zastavom. To onda podrazumijeva i ponašanje, a ne samo odazivanje pa bi Voriju i Čupiću možda bilo jasnije gdje su pogriješili.
Vorija se, naime, sjećamo kao igrača koji je koncem 2012. najavio da će preskočiti SP u Španjolskoj i tako izazvao lavinu sličnih odustajanja i u ostalim sportovima, posebno u vaterpolu (Bošković, Burić). No Vori je poslije čak i nastupio u Španjolskoj, ali drugi nisu. – Babićeva je izjava nepromišljena – uzeo je u zaštitu Vorija i Čupića Antun Vrdoljak i dodao: – Mogao je reći da želi novi vjetar, a ne spočitavati im nedostatak nacionalnog naboja. No domoljublje nije izašlo iz mode i neće, to je nešto čega se ne možemo odreći kao što se ne možemo odreći disanja.
Poklisari iz dana u dan
Uglavnom, za razliku od političara, kojima su puna usta domoljublja i koji ruku često drže na srcu, a drugu nerijetko u nečijem (našem) džepu, sportašima se teško može spočitnuti nedostatak domoljublja. Od stjecanja hrvatske neovisnosti, iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, diljem globusa hrvatski sportaši postižu uspjehe i poput najboljih poklisara dokazuju da je svijetu bila potrebna slobodna i samostalna Hrvatska. Nisu se, na sreću, obistinila predviđanja zlogukih proroka koji su nas uvjeravali da hrvatski sport izvan jugookvira nema što tražiti. Dapače, izvan tih okvira, koji su nerijetko imali funkciju okova, hrvatski je sport poletio k još većim visinama, zaveslao još snažnijim zaveslajima, zaigrao se u travi, u vodi, između vratnica i koševa...
No ne ide sve glatko, svojedobno je i Goran Ivanišević, koji je zbilja puno učinio na promidžbi Hrvatske, odlučio bojkotirati reprezentaciju zbog sukoba s tadašnjim predsjednikom HTS-a Suadom Rizvanbegovićem. Dvije godine, 1998. i 1999., nije igrao u Davisovu kupu, što smo mu zamjerili i mi jer Goran ne bi igrao za Rizvanbegovića, nego za Hrvatsku. Goranov antipod u odnosu prema igranju za nacionalnu vrstu bio je njegov prijatelj i teniski partner Zvonimir Boban. Otprilike tih godina iznio je svoje stajalište prema nekim drugim (nogometnim) otkazima reprezentaciji i prema nekim drugim sukobima (Blažević – Prosinečki, Blažević – Cvitanović...). Kazao je:
– Moj stav bio je i ostao: Hrvatska je svetinja. Može trener biti tko god, baš me briga, nije bitno – igram za Hrvatsku, ne za njega. I sportski psiholozi ističu domoljublje kao jedan od važnih motiva na sportskim borilištima. – Igranje za sebe je jedno, a za domovinu nešto posve drugo – kaže Igor Čerenšek.
>>Vori: Igrao sam ozlijeđen, pa neka šute o domoljublju!
>>Čupić i Vori ispali iz reprezentacije: 'Ne zalažu se dovoljno za Hrvatsku!'
Dovoljno je reći samo "Neka pati, koga smeta", ništa više nije potrebno dodati raznim Jovanovićima, Stevanovićima, Živanovićima, Milanovićima, Rankovićima i svim drugima koji nisu uspjeli sabotirati odlazak Hrvatske na Euro 2016, iako su sve napravili u tom cilju. Patite, drugovi. Hrvatska je na Euru, i Albanija je na Euru, vaša Srbija nije.