Udaljuju li se dva sukreatora vanjske politike, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Vlade Andrej Plenković sve zamjetnije u svojim vanjskopolitičkim konceptima? To je sve popularnija teza, koju je, doduše, teško dokazati, jer njihovih javnih sukoba nema.
No, ima želja da se ti sukobi probaju potencirati, što bi već bilo u interesu politika koje bi destabilizirale Hrvatsku ili vrh države. Tako, iz Plenkovićeva poteza kada je krenuo u Ukrajinu te poteza Grabar-Kitarović koja se odvažila na put u SAD u vrijeme izmjene dviju administracija jedni vide nesukladnost unutar hrvatske vanjske politike, a drugi vide – komplementarnost.
Kada se na Hrvatsku narogušila ruska diplomacija nakon Plenkovićeva posjeta Ukrajini, predsjednica je kazala da taj posjet vidi kao nastojanje da se iznađe mirno rješenje, te kao “hvale vrijednu inicijativu za daljnjim razvojem gospodarskih odnosa s Ukrajinom”.
Stala je, dakle iza Plenkovića, premda je odigrala i komunikaciju s ruskim veleposlanikom Azimovim u Zagrebu i tako amortizirala krizu u odnosima između Rusije i RH.
Plenković joj je ubrzo uzvratio na jednak način, kada se digla histerija oko njezina puta u SAD.
Još dok je bila u Washingtonu, smireno je Plenković kazao da je “siguran kako će ona ondje voditi važne i korisne razgovore za Hrvatsku”. Poslije je u Saboru izjavio da “što se tiče dodane vrijednosti tog putovanja – to je bilo ulaganje u buduće odnose SAD-a i RH”. Takva međusobna “podupiranja”, ili “pokrivanja”, vode ka zaključku da između predsjednice i premijera postoji temeljno partnerstvo.
Teza da se njih dvoje sve više udaljuju u vanjskopolitičkim potezima, zasad ne drži vodu, a s obzirom na diplomatsko iskustvo i životopis, teško je očekivati da će i ubuduće doći do većih sporenja. U prošlosti je između predsjednika države i Vlade znalo biti većih trvenja, no to je uglavnom bilo vezano uz nadmetanje u moći između ove dvije političke figure.
Stjepan Mesić jako se protivio približavanju RH NATO-u, a naročito slanju naših vojnih postrojbi u inozemstvo. Premijer Milanović želio je i na unutarnjopolitičkom, kao i vanjskopolitičkom planu potpuno “poklopiti” i “svog” (SDP-ova kandidata) predsjednika Josipovića, a kada je na Pantovčak stupila Grabar-Kitarović, došlo je do nezapamćeno loših odnosa između Pantovčaka i Banskih dvora.
Milanović joj nije želio niti čestitati na izboru, a pokušao ju je i maknuti s Pantovčaka, koristeći njezinu predizbornu izjavu kako bi se željela preseliti bliže središtu Zagreba.
Grabar-Kitarović i Plenković, naravno, nisu politički blizanci, a imaju i različit karijerni put, ona je bila na školovanju u SAD-u još kao srednjoškolka, bavila se obrambeno-sigurnosnom politikom, radila u vrhu NATO-a gdje dominira politika SAD-a, bila je i veleposlanica RH u SAD-u, pa je logično da i kao predsjednica nastavlja graditi odnose s administracijama SAD-a, koje su i formalno Hrvatskoj strateški partner.
Plenković je karijeru gradio u diplomaciji, poslije kao pregovarač RH u procesu prijema u EU, pa kao zastupnik u Bruxellesu, tako da je logično kao premijer nastavio strateško savezništvo s Bruxellesom. Kako je predsjednica imala izgrađen odnos s demokratskom kandidatkinjom, Hillary Clinton, kada je ova izgubila izbore, Grabar-Kitarović je postupila pragmatično i organizirala put u SAD kako bi uspostavila odnose s pobjednicima. Bilo je tu improvizacija, jer je trebalo brzo raditi.
Plenković se sada odlučio na radni posjet Izraelu. Taj put nije bio u planu, nego je do njega došlo izgledno iz istih razloga zbog kojih je predsjednica “morala” hitno otputovati u SAD. U pozadini je interes RH da i putem konzultacija s primarnim vanjskopolitičkim saveznikom i Trumpove administracije, Izraelom, uspostavi partnerske odnose.
RH je pomogla Izraelu kanaderima, pa je, na sreću, ta svojevrsna “kanader” diplomacija postavila temelje za partnerstvo Izraela i RH. Ti primjeri pokazuju da se predsjednica i premijer u vanjskoj politici nadopunjuju. I kada idu svatko puteljkom koji bolje poznaje, idu u istom smjeru.
Očito je da će predsjednica nastaviti raditi na povezivanju i odnosima sa SAD-om, u Europi sa zemljama Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), a Plenković će se usredotočiti na Europsku komisiju i Bruxelles, Berlin i kancelarku Merkel. Što se tiče odnosa sa susjedima, usredotočenosti na BiH, tu razlika nema. Vjerojatno će biti usklađena i politika prema Srbiji, Sloveniji...
Grabar-Kitarović i Plenković u kreiranju hrvatske vanjske politike povezani su Ustavom, koji ih definira kao sukreatore. Povezani su i svjetonazorski – jer su na vlast došli kao predstavnici iste političke opcije – a i karijerno, jer su čitav politički život radili na euroatlantskom povezivanju RH.
Povezani su i službom u diplomaciji koja im je omogućila da budu uključivi, a ne svađalice. Bude li u budućnosti jačih sporenja između njih, to neće biti na poljima vanjske politike i obrane. Prije na unutarnjopolitičkom planu, gdje predsjednica može nastupati manje diplomatski, kao u slučaju proslave Božića u organizaciji Pupovčeva SNV-a. Unutarnja politika pruža više mogućnosti za razlikovanje puteva predsjednice i premijera.
>> Velikogoričane šokirali visoki računi grijanja, a SDP i HDZ se prepucavaju tko je kriv za to
Naslov netočan - vodi se sam jena i to hrvatska politika kolko god to nekima ne odgovara. Njih dvoje se "nadopunjavaju" kak u tekstu i piše !!!