Na Zemlji, prema podacima s početka 2018., živi 7,6 milijardi ljudi, dok se istodobno proizvede hrane koja bi mogla prehraniti oko 20 milijardi ljudi. No unatoč tome, prema podacima UN-a, 2017. u svijetu bio je 821 milijun ljudi koji su umirali od gladi ili pothranjenosti.
Drugim riječima, svaki deveti stanovnik našeg planeta ne može svakodnevno staviti hranu na stol. UN, odnosno pet njegovih organizacija koje su radile na izvješću, među kojima su i Svjetska zdravstvena organizacija te UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu, navode da su brojke zabrinjavajuće, jer je godinu ranije broj pothranjenih i gladnih u svijetu bio za 17 milijuna manji.
Porast u posljednje tri godine
Alarmantno je i to što izvješće UN-a, koje se bavi stanjem prehrambene sigurnosti i prehrane u svijetu, navodi i da je broj gladnih i pothranjenih, pogotovo djece, u porastu već treću godinu zaredom. Ispada tako da se svijet nije nimalo promijenio nabolje od ožujka 1993. godine kada je nastala jedna od najprepoznatljivijih novinskih fotografija na svijetu.
Na toj fotografiji, snimljenoj u Sudanu, zemlji kako tada tako i sada poharanoj sušom, glađu te iscrpljenom građanskim ratom, vidjela se sušna pustopoljina nasred koje je stajao lešinar. Sa zanimanjem je promatrao nešto što je koji metar dalje od njega bilo zgrčeno na tlu. Obrisi toga nečeg jedva su se razaznavali, a šok promatrača bio je veći nakon što bi shvatio da je riječ o maloj, crnoj djevojčici koja je na tlo pala shrvana glađu.
Fotografiju je snimio južnoafrički fotoreporter Kevin Carter, a malo nakon što ju je snimio postala je poznata pod nazivom “Lešinar i djevojčica”. Carter, koji je radio kao slobodni novinar, prodao ju je New York Timesu koji ju je objavio 26. ožujka 1993., a malo nakon objavljivanja fotografija je postala poznata širom svijeta kao simbol koji upozorava na problem gladne i ispaćene djece.
Carter je za tu fotografiju u travnju 1994. dobio Pulitzerovu nagradu, a malo nakon što je dobio najveće priznanje u svijetu novinarstva, Carter se ubio. U oproštajnom pismu naveo je da više nije mogao živjeti sa slikama boli i patnje, pogotovo gladne djece koju je svakodnevno snimao. Na žalost, djeca umiru od gladi i 25 godina nakon što je Carter snimio “Lešinara i djevojčicu”, pa tako UN u izvješću navodi da je lani 151 milijun djece mlađe od pet godina zaostajalo u razvoju zbog neuhranjenosti.
UN-ovo izvješće navodi i da, dok je na svijetu 151 milijun neuhranjene djece, istodobno ima 50 milijuna djece koja imaju problema s pretilošću. Što se odraslih tiče, s pretilošću se bori 672 milijuna ljudi, odnosno svaki osmi stanovnik našeg planeta.
Najviše gladnih i pothranjenih živi u Aziji, njih 515 milijuna. Slijedi Afrika, u kojoj je pothranjeno ili gladno 256,5 milijuna ljudi, zatim Južna Amerika i Karibi gdje problema s nedostatkom hrane ima oko 39 milijuna ljudi. Kao razlog porasta broja gladnih u svijetu UN navodi klimatske promjene, pri čemu se ponajprije misli na sve ekstremnije vremenske uvjete koji rezultiraju velikim poplavama i sušama.
Nestašici hrane pogoduju i ekonomske krize te oružani konflikti, a UN navodi i da je tijekom 2017. oko sto milijuna ljudi živjelo od humanitarne pomoći. Kada se u obzir uzmu svi navedeni alarmantni podaci, nije ni čudo što si je UN zadao cilj da do 2030. godine iskorijeni glad u svijetu. No prije će biti da je riječ o vrlo ambicioznom planu koji je u današnjem globaliziranom i egoistično orijentiranom svijetu gotovo nemoguće ispuniti.
– Kada se gleda globalna proizvodnja hrane, može se reći da se na Zemlji proizvodi gotovo tri puta više hrane nego što na njoj ima stanovnika. No problem je u tome što ta hrana nije ravnomjerno raspoređena. Jer da jest, onda se ne bi događalo da negdje na svijetu netko gladuje, dok drugi hranu bacaju.
Naišao sam na podatak da prosječna europska obitelj godišnje baci oko 400 kilograma hrane. I to ne pokvarene hrane, nego hrane koju iz nekog razloga ne pojede – kaže Branko Grisogono, klimatolog.
Utjecaj politike
Objašnjava da je problem pothranjenosti i gladi dijelom povezan s klimatskim promjenama, no ipak smatra da na to više utječe politika.
– Istina je da klimatske promjene dovode do iseljavanja i da one najviše pogađaju tropske dijelove svijeta, gdje mahom živi siromašnija populacija. No da bi neke klimatske promjene zaživjele i imale utjecaja na živote ljudi, ipak treba proći neko određeno vrijeme, odnosno barem deset, pa i više godina. Promjene koje se događaju u politici mnogo su brže i, prema mojem mišljenju, imaju puno veći efekt od efekta koji klimatske promjene imaju na proizvodnju i distribuciju hrane – kazao je Grisogono.
Da je pitanje gladi u svijetu prije svega pitanje politike, smatra i politolog Anđelko Milardović, koji proučava svjetske migracije, a vodi i Institut za europske i globalne studije.
– Razlog porasti gladi u svijetu izvire iz kolonijalnog razdoblja te postkolonijalne organizacije života jer se oni koji su nekada bili kolonizirani u postkolonijalnom razdoblju nisu izvukli iz nerazvijenosti. Uz to, i dalje su ostali vezani uz svoje bivše metropole, koje, ruku na srce, baš i nije previše briga što se događa u njihovim nekadašnjim kolonijama te kako ljudi tamo žive. Kada tome dodate globalizaciju i neravnotežu pri raspodjeli prirodnih bogatstva, dobijete to da bogata manjina raspolaže vrlo velikim bogatstvom, dok siromašna većina životari, pa čak i gladuje – kaže Milardović.
Objašnjava da se posljednjih godina u stručnim krugovima sve više izučava povezanost migracija i hrane jer je primijećeno da je posljednjih od tri do pet godina sve veći broj onih koji migriraju zbog nestašice hrane.
– Velike migracije zbog hrane događaju se u nerazvijenim dijelovima svijeta, a nerazvijenost obično prate vrlo korumpirane političke elite. Kada se tome dodaju globalne klimatske promjene, imate novi tip migracija koji pokreće milijune ljudi. A kuda ti ljudi migriraju, drugo je pitanje. Idu tamo gdje se osjećaju sigurnijima, odnosno gdje procijene da će moći normalno živjeti – kaže Milardović.
On upozorava da je u svijetu u kojem živimo hrana uz energiju i naftu postala glavno oružje velikih igrača, a podsjeća i na nešto što se često zaboravlja u pričama vezanima za glad i nestašice hrane.
– Mi živimo u svijetu kapitalizma i tržišne ekonomije, a ekonomija gleda profit. Drugim riječima, kao i sve drugo, hrana se proizvodi da bi je netko kupio. Kupuje je onaj tko može, a onaj tko ne može gladuje – kazao je Milardović ogolivši tako u svega nekoliko rečenica način funkcioniranja današnjeg egoističnog i globaliziranog svijeta.
Po njemu, pitanje porasta gladnih u svijetu je, kao i sve, pitanje političke volje da se taj problem riješi. A te volje očito nema i malo je vjerojatno da će je i biti. Jer da je ima, da politika riješi problem gladnih u svijetu, onda bi globalni politički igrači vjerojatno našli načina da okončaju višegodišnje razorne ratove u Jemenu, Sudanu, Somaliji, Siriji... Riječ je o zemljama čiji stanovnici ne samo da se vjerojatno više ne sjećaju kako je živjeti u miru, nego i svakodnevno gladuju.
Koliki su razmjeri humanitarnih katastrofa u tim zemljama, možda najbolje svjedoči primjer Jemena u kojem, prema podacima humanitarnih organizacija, svakih deset minuta jedno dijete umre od gladi dok ostatak svijeta to godinama šutke gleda, baš poput lešinara s legendarne Carterove fotografije.
>> Pogledajte intervju s uglednim atmosferskim fizičarom Brankom Grisogonom o klimatskim promjenama
Ovo je još jedan u nizu članaka koji potpuno pogrešno detektiraju uzroke gladi u svijetu, napose Africi. Naime, razlog zašto su Arikanci gladni (tu prvenstveno mislim na područje ispod Sahare) nije u svijetu okolo Afrike, niti u nekakvom utjecaju zlih kolonijalista, nego u samima crncima. Naprosto, oni su nesposobni za samoodrživst i oni nužno moraju biti kontinuirano hranjeni sa strane. Afričke države koje su imale bjelačku populaciju koja se brinula o proizvodnji hrane ne samo da nisu oskudjevale hranom, nego su je imale za izvoz. Tu mislim na Rodeziju (tj. Zimbabve) i Južnoafričku Republiku. Primjer Rodezije (tj. Zimbabvea) nam pokazuje što se događa kada bjelci bivaju protjerani i poubijani... imanja prestaju s radom, polja postaju neobrađena i glad se vraća na velika vrata. Isto će se dogoditi i u JAR-u jer je i tamo na sceni politika otimačine zemlje bijelcima. Glupavi crnci nemaju pojma što im sllijedi kada otmu zemlju koja je u polupustinjskoj kimatskoj zoni. Uglavnom, da skratim priču, ukoliko se zli kolonijalisti odluče povući iz Afrike, Afrikanci će doživjeti masovni pomor jer je jedini razlog zašto su uopće uspjeli populacijski narasti na 2 milijarde stanovnika leži u istim tim kolonijalistima (u Africi i izvan Afrike) koji ih neprestano hrane.