Uglavnom loši ekonomski pokazatelji polako postaju naša trajna značajka. Projiciraju se i u neposrednu budućnost i tako dodatno urušavaju i ono malo optimizma što je preostalo. Gubi se strpljenje, vjera u ispravnost ekonomskog modela i, hoćeš-nećeš, počinje se razmišljati o "specifičnim rješenjima", uglavnom o izravnom državnom uplitanju u ekonomske procese. Dugi rok potpuno nestaje iz fokusa, njega zamjenjuje pogled iz perspektive preživljavanja. Reaktivno bavljenje detaljima na taj način dodatno zamagljuje širu sliku. Imam osjećaj da se i kao nacija polako gubimo u toj magli.
Možda su nadolazeći predsjednički izbori i kampanje dobro vrijeme za pozabaviti se našim dugoročnim problemima i perspektivama. Predsjednička funkcija, bez obzira na sadašnju nespretnu i "čardak ni na nebu ni na zemlji" definiciju ovlasti i načina biranja, podrazumijeva prije svega dugoročnu skrb o stanju i perspektivama nacije. Državni poglavar trebao bi imati puno širi pristup rješavanju problema od onog koji nameće dnevno-političko nadmetanje vječito suprotstavljenih političkih stranaka. No, čak i kad toga ne bi bilo, dubina i ozbiljnost naših problema, naše sve uočljivije gubljenje orijentacije i samopouzdanja, sasvim su dovoljni razlozi da se kao društvo pozabavimo s nekim fundamentalnim pitanjima.
Na drugi način kazano, u našim prilikama nikakve makroekonomske vratolomije i politički pozivi na ekonomski juriš neće pomoći. Nikakve novokomponirane sektorske strategije, nikakvo "haklanje" i žongliranje kamatnim stopama (tečajem, porezima, poticajima, transferima...) u ovoj situaciji neće dati trajne rezultate. Može se čak kao ozebao sunce i dočekati jedan-dva kvartala rasta BDP-a, to neće donijeti nikakvo trajno rješenje. Naši fundamentalni problemi će i dalje ostati i samo ćemo nanovo konstatirati kako nas je svake godine dvadesetak tisuća manje, kako ne napredujemo na svjetskim ljestvicama konkurentnosti, kako smo među posljednjima u svijetu po ovom ili onom indikatoru. Doista, teme prije svega za one kojima je posao brinuti o dugoročnoj dobrobiti nacije.
Treba "stati na loptu" i hladno analizirati čimbenike gospodarskog rasta, na temelju svekolikog svjetskog iskustva. Procijeniti koliko su to prirodna bogatstva, koliko financijski kapital, koliko ljudski kapital, koliko institucije. Relevantno okruženje – nadmećemo li se samo sa Mađarskom i Srbijom ili i sa Singapurom i Čileom. Analizom čimbenika gospodarskog rasta doći ćemo, možda, do zaključka da uopće nismo pripremljeni za natjecanje i za ciljeve koje si postavljamo. Možda zaključimo da je nedovoljna konkurentnost naš izbor koji onda znači da nikada više nećemo ozbiljno rasti.
Ili nam možda dođe do pameti da, primjerice, teritorijalni ustroj nije sporedno, političko pitanje, već fundamentalno pitanje konkurentnosti, dakle ekonomsko pitanje. Možda nam način i kriteriji izbora uprave i zaposlenika, primjerice, HEP-a, više ne budu tehničko pitanje veće ili manje transparentnosti ili stupnja uplitanja politike, već, opet, fundamentalno pitanje konkurentnosti. Opstanka.
Na treći način napisano, toliko spominjane i još više izbjegavane strukturne reforme moraju slijediti jednu takvu stvarnu dijagnozu naših dugoročnih potencijala rasta. Reforme, pogotovo one "nepopularne", ne mogu dolaziti na kapaljku, sekvencijalno, "kasnije, kad budu bolje prilike". Reforme su cjelina. Slanje jedne po jedne u sumanuti juriš sigurno završava njenom kompromitacijom. Sve ovo znači da naši ekonomski problemi mogu biti stvarno rješavani samo po izvana objektivno, gotovo parametarski zadanim pravilima. Kao što će proizvođač iz Hrvatske prodati robu u Londonu samo ako bude bolji od svih ostalih iz cijelog svijeta po cijeni i kvaliteti, tako će on tu cijenu moći ponuditi ako i samo ako je njegovo ukupno relevantno troškovno okruženje (a to je u najvećem dijelu njegova draga Hrvatska) dovoljno učinkovito. Drugim riječima, neopravdani trošak nekog činovnika na Braču ili u Zagrebu može ostaviti bez posla desetke radnika iz Kaštela ili Ludbrega. Svaki naš izvozni proizvod sadrži u svojoj cijeni barem nekoliko nepotrebnih lipa kao rezultat neefikasnosti zbog neprovedenih strukturnih reformi. O strukturi naše države i društva je riječ. U njoj je problem. Nju treba mijenjati, koliko god bude trebalo.
>>Utjecaj robnog izvoza na gospodarski rast Hrvatske
Izgleda da se kao narod gubimo u magli. . . . . Opet nas vode guske u magli svoje nesposobnosti, dodvorljivosti, sebičnosti i neosjetljivosti za one koji su izabrali!