Ova južina doslovno me ubija, ne mogu dočekati da padne kiša, ja vam jednostavno ne funkcioniram, izgovorila je u dahu toga jutra Ingeborg Appelt. U njezinu se glasu nazirala napetost pa se požalila da je ustala puno ranije no što to običava, najčešće oko podne, jer su je od ranog jutra pozivima i porukama zasipali brojni čestitari. Noć prije, naime, na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta primila je nagradu za životno djelo, koju joj je u povodu pola stoljeća na sceni dodijelila njezina struka. Uz takvu počast, prirodno, ide i interes medija, no 73-godišnja glumica na ovaj razgovor nije olako pristala, štoviše. Godinama pa i desetljećima ta dramska umjetnica, podjednako uspješna na kazališnim daskama kao i na filmskom platnu, kontakte s novinarima uporno je odbijala. “Rekla sam sinu da ni s kim više neću razgovarati. Kad je čovjek star, onda ga baš briga za sve”, rekla je na samom početku gotovo trosatnog razgovora koji je na njezino inzistiranje vođen telefonski. Mrsko joj je i fotografiranje jer gospođa Appelt, publici poznatija kao Inga, već dugo ne voli svoj odraz u ogledalu. Premda svjesna relativno visoke dobi i svake bore na tijelu koju sa sobom nosi starost, spram svoga izgleda ipak je silno kritična. “Na dodjeli nagrada prikazivali su fotografije na kojima sam mlada. Bože dragi, kod mene je obrnuto od slike Doriana Graya, pretvorila sam se u čudovište. Fino sam se uredila, mislim ja, ali kad sam se vidjela na snimci to je bilo strašno kako sam izgledala”, ispalila je i ostala u tom uvjerenju čak i onda kada smo joj sugerirali da sinoć nije prisustvovala izboru za Miss glumišta već znatno ozbiljnijoj prigodi.
“Ma nema veze, meni je bitno da sam tamo susrela neke ljude, poput Tončija Vrdoljaka, kojeg znam sto godina, s kojim sam snimala svoj prvi film. I pjesnika Enesa Kiševića, izgleda kao mladić. Ja sam uistinu nakaza”, inzistirala je. Pitamo što joj znače nagrade. “Lijepo ih je primiti, mi glumci vidimo aplauzom sve što se događa i meni je drago što su mi aplaudirali. Pa, ipak, nagrade više znače mladima jer to im govori da imaju nekakvu perspektivu, oni su se redom zahvaljivali mami, tati i braći, a ja sam se zahvalila mojem matičnom kazalištu Gavelli što mi je produljilo rok trajanja, pa tako igram svoju 50. aktivnu glumačku sezonu. Nagrade su mi malo važne i uvijek ih povezujem s rečenicom koju je davno izrekla moja majka: Mnogo zvanih, malo odabranih”, veli ona dodajući kako je, u trenutku dok je na televiziji počinjao prijenos svečanosti, kod kuće još prala kosu i naposljetku stigla sa sat vremena zakašnjenja. “Oni su mi osigurali fotelju koja me čekala, jer ja ne hodam, ja plazim”. Čula je ondje, u obrazloženju nagrade, da ju je “neki američki institut” svojedobno uvrstio među 20 najboljih glumica svih vremena. “Ja to pojma nisam imala. Ja sam internetski nepismena i time se ponosim”. Dakako, fotografiranje i razgovor u njezinu domu na zagrebačkom zapadu nijednog trenutka nije bila opcija. “To ne dopuštam, moje se mačke uznemire kad netko dođe. Ne volim da itko ulazi u moj dom, meni je moj dom svetinja. Ja sam svojim rukama napravila tapisone i ne dopuštam da mi itko gazi po tome, a kamoli da mi fotografira kuću za novine”. A novine ne čita, kao ni kritike svojih predstava. “U mojoj prvoj kritici napisali su: tko je doveo tu diletanticu u kazalište Gavella. Bila je to rola u Molliereovu komadu “Škrtac” u kojem sam igrala mladu predivnu djevojku, a kako sam bila visoka, moji partneri na sceni, od Pere Kvrgića nadalje, svi su bili manji od mene. Rođena majka mi je nakon predstave rekla: Kćeri, izgledala si kao Snjeguljica sa sedam patuljaka. Tada mi je savjetovala: Ubuduće, kad dobiješ rolu za koju znaš da nije za tebe nemoj je prihvatiti, uvijek ćeš sebi napraviti zlo. I to je istina. Mene je ta novinska kritika rastužila jer glumac u kazalištu svoju ulogu ne bira sam i zato sam proplakala cijelu noć. Tada sam se zaklela da kritike više neću čitati i toga se držim”.
Kako je spomenula majku, tako je mislima odlutala u rodni Osijek pa se prisjetila odrastanja. S obzirom na to da o njoj tako malo znamo, zanima nas njezino podrijetlo. Appelt je uistinu rijetko prezime, a ni Ingeborg zasigurno nije često ime. “Ja sam pola Hrvatica, pola Švabica pa iako je moj tata rođen u Austriji tako su me zvali”, otkriva pa nastavlja pričati kako je njezina obitelj s očeve strane bila imućna i živjela u Beču, kako je njezin djed Ernest Appelt bio visoki časnik austrougarske vojske koji je anektirao Bosnu i Hercegovinu. “Otac je u Beču imao radnju u kojoj su se još 1936. prodavala tehnološka čuda poput usisavača i kvarc-lampe, no volio je putovati pa je došao i u Zagreb gdje je upoznao moju majku. Bila je kći istaknutog pravaša i banskog savjetnika, smatrala se Hrvaticom i odbila je ići s njim u Beč pa je otac uzeo svoj dio nasljedstva i s mamom se doselio u Osijek, kupio nekoliko kuća, otvorio veliku radnju i oženio se mojom majkom”, priča. Sudbina je, međutim, htjela da uoči Drugog svjetskog rata jedini auto u gradu udari njezina oca koji je u nesreći ostao bez noge. Ingeborg je rođena 1943. a ime joj je odabrao otac koji je želio da barem jedno od njegove djece nosi njemačko ime. “Bio je beskrajno nesretan zbog gubitka noge a onda je došao rat, nakon kojeg smo ostali bez svega. Ostala nam je tek najderutnija kuća u centru u koju smo se uselili i doslovno gladovali. Obilje u kojemu je živjela moja obitelj nisam upoznala, mene je kao dijete dočekala glad. Tata je počeo piti, zapravo, on se uništavao i na kraju umro od alkohola 1966. godine”, prisjeća se. Usprkos neimaštini, Ingina majka željela je odgajati svoju djecu na isti način na koji je odgojena i sama, pa je u kući nekoć prepunoj stilskog namještaja ostao tek klavir. Djecu je slala na poduke, a usluge profesorici plaćala je usisavačima koje je uspjela sakriti pred novom vlašću. “Kruha smo imali, ali strašno skromno smo živjeli u odnosu na prošla vremena. Sjećam se, kad sam dobila jabuku mislila sam da sam dobila dragoga Boga”. U to vrijeme Švabe su se morali potpisivati fonetski pa je Inge preko noći postala Apelt sa samo jednim “p” i tako je ostalo sve dok Hrvatska nije postala nezavisna. “Dokumenti su prvo što sam napravila u novoj hrvatskoj državi. Ime Ingeborg zadržala sam i u olovna vremena, ali kako mi je vlastito ime zvučalo kao nekakva švedska utvrda ipak sam preferirala Inge”.
Bančila s dečkima do jutra
Kad počinju snovi o glumi? “U kući u kojoj smo živjeli bilo je hladno, a u blizini bio je teatar gdje nas je mama počela voditi na učenje opernih arija i na grijanje. Onda se pročulo da se djeca koja dobro pjevaju mogu prijaviti za sudjelovanje u operama Carmen i La Bohème, a ja sam to znala napamet. Odmah su me uzeli, a onda sam dogovorila s jednom gospođom koja je radila kao klozetfrau da me šverca u teatar. Tih je dana jedna redateljica tražila glumce za Kekeca i ja sam se došla javiti za rolu djevojke, ali ona je meni namijenila naslovnu rolu. Tako je moja prva uloga bila uloga muškarca, a od tog trenutka znala sam da ću biti glumica”, priča. Potom se upisala u amatersko kazalište i naposljetku odlučila otići na Dramsku akademiju u Zagreb. Njezinu klasu primio je dr. Branko Gavella osobno. “A taj čovjek! Ja se nikad nisam smrzla u životu kad sam nekog upoznala, i tako je bilo cijelog života jer baš me briga za sve, ali Gavella je meni bio Bog. Sa mnom je u klasi bila i Zdravka Krstulović, ona me od prve prihvatila, svi drugi su od mene bježali kao od kuge. Mislila sam: Bože, zar ja smrdim? Došla sam na predavanje u nekim hlačama za koje sam mislila da su najbolje koje imam, ali ispalo je drukčije. Nikad nisam marila za te stvari.”
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Prvu godinu na Akademiji sprijateljila se s Uglješom Kojadinovićem i Zvonkom Črnkom. U to vrijeme stanovala je “u nekoj šupi bez prozora” a kad joj je Boris Miholjević prepustio mjesto u studentskom domu, na liječničkom pregledu dijagnosticirali su joj tuberkulozu. “Kako sam je dobila? Pa od nekvalitetnog života! Vječno sam sjedila u Kavkazu, pušila i lokala. Malo sam spavala, radije sam bančila s dečkima do jutra, pa na Glavni kolodvor jer se tamo najjeftinije pilo. Ja sam bila idiot, to mi je mama rekla. “Kaj ti nisi vidjela svog tatu, hoćeš završiti kao on? Ja sam mislila da si ti pametno dijete, a ti si obična krava, ja ti više neću dati ni dinara”, tako me izvrijeđala. Svaki dan mi je dolazila u bolnicu i govorila da sam krava, da me cijelog života učila da napravim od sebe nešto i sada kada mi se pružila prilika ja sam je upropastila jer sam se pravila važna. Govorila mi je da sam seljača koja je došla u Zagreb, da sam idiot i svašta mi je govorila. Tada sam se odlučila totalno promijeniti, ne pušiti i piti nikad više”.
A onda su, valjda kao nagrada s neba za dobre odluke, stigla inozemna gostovanja zagrebačke Akademije. Ingeborg Appelt prisjeća se tih 60-ih kad se nije olako mogla dobiti ni putovnica ni viza, odlaska u Avignon, Veneciju, naposljetku i u Ameriku. “Nisam mogla vjerovati da mi se to događa i tada sam počela vjerovati u Boga koji me štiti”, prisjeća se. U društvu Đure Utješanovića, Nikole Cara, Rade Šerbedžije igrala je predstave i upoznavala veličine poput Billyja Wildera i Kirka Douglasa. Prisjetila se kako su se čudili što hrvatski glumci govore strane jezike, poznaju književnost, što glume ekspresijama lica i tijela... Prisjetila se i loše glume Kirkova sina Michaela Douglasa koji je jedino umio mlatarati rukama pa je kasnije po hotelskim hodnicima lovio njihova profesora Georgija Para da ga uzme pod svoje i od njega napravi glumca. Tako je i bilo...
Spas u samoći
Kako je razgovor odmicao, glumica se sve više otvarala pa se osjetila spremnijom progovoriti i o privatnom životu, koji je počesto znao skončati brodolomom. Majka je dvoje djece. “Moj stariji sin je stopostotni invalid, takav je rođen i svi su govorili da će umrijeti do šeste godine, a on je još živ, samo što mu i danas moram pomagati, u ovim godinama. Jedan sin mi je bolestan, a drugi je genije”, govori Inge o svojim sinovima Dušku i Dinku. Potonji je dirigent u klasi pokojnog Vjekoslava Šuteja, danas maestro u kazalištu Komedija. “To mi je Bog pokazao kako je biti mama djetetu koje se rodi s problemima i kako je biti mama sa zdravim djetetom i ja vam kažem: ako roditelji imaju zdravu djecu, pljujem ih ako od njih ne naprave genije”. Jednog je sina rodila u kratkotrajnom braku s liječnikom, koji se nije znao nositi s bolešću njihova sina, drugog je rodila izvanbračno, no o očevima svoje djece danas nerado govori. Naposljetku, vezano uz ovu tešku temu, otkrila je zašto ne voli intervjue, pa se unaprijed ispričala zbog psovke.
“Razgovarala sam s novinarima posve normalno sve do rođenja drugog sina Dinka. Prvo pitanje novinarke bilo je: Tko je otac vašeg djeteta? Druga mi je pak rekla: Kaj se vi toga sramite? A ja njoj odgovorim: Ne, gospođo, nego vi meni prvo recite tko je vas j... zadnjih deset dana pa ću vam odgovoriti. Kad se mene provocira ja tako odvratno psujem i to je zadnje što sam razgovarala s novinarima. Zamislite, imala sam 34 godine, već sam napravila svoju životnu predstavu “Oslobođenje Skoplja”, s kojom smo obišli cijeli svijet i igrali je na Broadwayu, a s kim sam spavala bilo je jedino što ih je zanimalo. Rekla sam: više nikad u životu i toga sam se držala sve do danas”.
Otišla sam iz braka bez ičega i to je božanstveni osjećaj kad nitko ne može reći da mi je kupio cipele. Sponzoruše prezirem iz dna duše
Svoju je djecu, kao samohrana majka, podizala cijeli život bez ičije pomoći. “Čovjek je sam, uostalom, i rađa se sam. Ni u braku nisam puno živjela s mužem, vidjeli smo se samo vikendom. Sve račune plaćala sam sama, nikad nisam od svojih partnera uzela ni kune za uzdržavanje svoje djece, ne mogu ni zamisliti zajednički ugovor o kreditu. Otišla sam iz braka bez ičega i to je božanstveni osjećaj kad nitko ne može reći da mi je kupio cipele. Sponzoruše prezirem iz dna duše. Meni kažu: ti si zvijer. Ma nisam zvijer, ja samo imam snagu. Ja planiram svoj život i ne dopuštam da mi se itko miješa. Uvijek sam bila svoga tela gospodar. Moja samoća je moja crkva. Samoća je za mene bila i ostala spas”, govori, pa dodaje kako je od vlastita rada kupila stan, potom i kuću na Biokovu, no ubrzo se ispostavilo da kuća nema građevinske dozvole. “Preko noći mi je od tog stresa počelo “igrati” oko, pa sve jače i to se na kraju pretvorilo u tik. Kako ću biti glumica s tikom?! Od jada sam se odlučila na očni botoks koji sam uzimala kad bih dobila film ili u kazališnoj sezoni kad sam imala češće predstave”.
U to vrijeme dogodila se i suradnja na njoj najdražem filmu u kojem je ikada igrala, “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića. “Nazvao me i rekao da za mene ima jednu rolu. Nisam bila oduševljena jer mladi redatelji početnici kad nemaju novca onda kažu: to možete samo vi i nitko drugi, ali ne možemo vam platiti. No, ja sam ipak pročitala taj scenarij, a kad sam ga drugi put išla čitati već sam pola svoje role znala napamet. To je nevjerojatno kako se ona upila u mene od prvog čitanja. Tada sam Mataniću priznala da imam očni tik. Rekao je da će me snimati između dva žmiganja”.
Veze i politika u teatru
Zanimalo nas je gdje se bolje osjeća, na kazališnim daskama ili filmskom platnu?
“Podjednako. Sve ovisi o režiseru i partneru. Kada idem u projekt zanima me tko je režiser. I ako hoću s tim čovjekom raditi, onda pristanem. Ako režiser nameće svoje ideje i ne prihvaća ideje glumca, onda mu može glumiti svatko, a ne moram ja. Uvijek mi je bilo jako važno tko me zove, a imala sam sreću da me zovu najveći. Najbolji su režiseri oni koji su se bavili glumom ili imaju taj osjećaj ugrađen u sebi. Tako se razlikuje obični režiser od talentiranog, onaj koji će vam reći što hoće i onda vas pusti, pa mu vi pokažete što ste zamislili a onda vas on nježno korigira. Kad vas netko dovede do role a da vi ne znate kako, to je pravi režiser. Zato mi je s nekim režiserima bio raj raditi, ali u kazalištu je jedina nevolja što se rola ne odbija. Danas si glumci sami biraju role, danas je u teatru veza i politika toliko jaka da nemate pojma. U ansambl koji je krcat mladim curama da ne mogu sve ni doći na red da igraju dolazi cura koja je totalno nepotrebna i jedva se provukla kroz Akademiju, ali dobiva ulogu jer ju je poslao netko tko se u sve miješa”.
Potom priča o stanju u društvu pa zaključi da je nastupila sveopća površnost. Nezadovoljna je smjerom kojim ide Hrvatska. Spominje brata, bivšeg direktora koji je ostavio sve što je imao i otišao u rat iz kojeg se vratio bolestan. “Mi smo otpad Europe kao ono pokvareno meso”, kaže. Priča o iseljavanju mladih, o poslovima koji se dobivaju preko veze. “Ma to je katastrofa”. Djelomično i zato pola stoljeća dugu karijeru privodi kraju. Do kraja će otpratiti svoju posljednju predstavu, “Tri sestre”, u kojoj glumi muškarca, baš kao i u svojoj prvoj predstavi, dalekom “Kekecu”, i tako će zatvoriti životni krug. “Mene bi u teatru držali do stote godine, ali ja sam donijela odluku. Od lipnja sam penzionerka. Pa-pa, karijero”, smije se. Jeste li se umorili od glume ili od života?, pitamo je.
“Ja jedva hodam iz puno razloga, pa i zato jer sam morala raditi kao stoka da othranim svoju djecu. Iako mi mozak još uvijek ne šteka, tijelo me izdaje, umorna sam fizički.
A duša mi je tužna jer je dovoljno pametna da zna da se od govna ne može napraviti pita”.
>> Na sceni sam najsiroviji, najiskreniji, tamo uvijek ostavljam najljudskiji dio sebe
Sjećam se Inge iz naših studentskih dana. Bila je Carica, a evo i ostala!