Kako gledate na odluku o osnivanju interkulturalne škole u Vukovaru koja je prva takve vrste uopće u Hrvatskoj?
Svakako da na jednu takvu ideju i projekt gledam pozitivno. Međutim, treba znati i da je izgubljeno jako puno vremena. Od prve inicijative za njeno osnivanje prošlo je gotovo 15 godina. Kažem to jer bi ovakva škola imala puno veću snagu da se osnovala prije deset godina.
Nažalost nije pa su nam brojne generacije prošle mimo interkulturalne škole. Sada, kada je konačno donesena odluka o osnivanju, postavlja se niz pitanja poput kadra, nastavnog plana i programa, kurikuluma, političke potpore njezinu radu… Sve je to nepoznato tako da se trenutačno može reći kako je ideja super, objekt također, ali je zasad sve drugo upitno.
Jesu li Vukovarci zainteresirani da svoju djecu uključe u rad ove škole?
Bojim se da je u ovome trenutku jako mali broj građana zainteresiran za rad jedne takve drugačije škole. Mislim da se zasad velika većina pripadnika većinskog naroda, ali i pripadnika manjina neće odlučiti da svoju djecu upiše u nju.
Neće jer je i dalje jako puno nepoznanica i građani zapravo ne znaju ništa o toj školi. Ne znaju ni kakav je program, koncept rada, kakav će biti nastavni kadar…
Usto, ni politički nije tu sve odrađeno jer SDSS je i dalje protiv nje, a i HDZ je sve do izglasavanja svih ovih godina bio protiv.
Što bi u Vukovaru i Podunavlju trebalo učiniti kako bi se suživot popravio i odnosi prije svega Hrvata i Srba podigli na višu razinu?
Taj suživot je puno bolji nego što se o tome govori javno. Postoji niz kvalitetnih primjera o kojima mediji nažalost ne izvještavaju. Za nešto još više i bolje neophodno je stvoriti odgovarajuću političku klimu.
Danas imamo više stranaka i pojedinaca koji žive na tim podjelama i tome da suživot bude na što nižim granama. Kada nestanu ti nacionalizmi i šovinizmi, postojanje mnogih od tih stranaka izgubit će smisao.
Ispravak nabacanih tvrdnji tko,zašto,kako, jedino rješenje da se javno prikaže fantomski tzv.''Sporazum o mirnoj reintegraciji Hrvatskog podunavlja'' da svima bude jasno tko je tražio etničke vrtiće i škole a ne da se stalno podmeće obostrana krivnja za jednonacionalne ustanove.