Dok diktatorski režimi u arapskom svijetu padaju nevjerojatnom brzinom, prava šahovska bitka između vlasti i oporbe odvija se u Iranu. Zbog svojevrsnog embarga za zapadne medije, koji praktično ne mogu slobodno izvještavati iz Irana, informacije iz Islamske Republike dolaze na kapaljku.
Krajnje napeto
Iz šturih vijesti koje se probiju kroz iransku cenzorsku šumu može se, međutim, razabrati da je situacija krajnje napeta. Konzervativna islamistička vlast pod svaku cijenu želi zadržati status quo, dok reformistička oporba, osokoljena uspjesima Revolucije jasmina kod muslimanske braće u arapskom svijetu, pokušava iskoristiti pogodan trenutak za mobilizaciju masa te prisiliti konzervativni režim na reforme i ustupke. Oporba predvođena bivšim predsjedničkim kandidatom Mir Hossein Mousavijem organizirala je u nekoliko navrata demonstracije koje je vlast ekspresno ugušila. Bilo je i nekoliko poginulih, a vlast i oporba se još uvijek svađaju o tomu iz čijih redova dolaze žrtve te tko je odgovoran za njihovu smrt. Neposredno prije jučerašnjih demonstracija, iranska je policija odvela iz svojih domova, u kojima su zapravo već neko vrijeme bili u kućnom pritvoru, dvojicu najuglednijih vođa oporbe, Mir Hossein Mousavija i Mehdija Karroubija. Iako zasad nema pouzdanih informacija gdje se oni nalaze, članovi njihove obitelji tvrde kako su odvedeni u jedan teheranski zatvor. Naravno, vlast kao i obično negira da je uhitila vođe oporbe. Već se sada može s priličnom sigurnošću predvidjeti da će iranski režim biti puno tvrđi orah nego što su to bili arapski.
Vjerska policija
Osim što sadašnja vlast ima sve poluge represije (vojska, policija, tajne službe), kojima zapravo upravlja ajatolah Khamenei, a ne predsjednik Ahmadinedžad (koji i ne krije da je pod snažnim utjecajem vrhovnog vjerskog poglavara), teokratska iranska vlast ima i snažnu podršku vjernika te ruralnog stanovništva. Čak i neki neovisni zapadni izvori priznaju da je Ahmadinedžad prije dvije godine na spornim izborima zaista pobijedio Mousavija.
Iranci koji žive izvan velikih gradova, a takvi su u velikoj većini, zamjeraju Mousaviju da je previše liberalan i elitistički orijentiran.
Optužuju ga da je “papučar” jer je pod utjecajem svoje supruge, sveučilišne profesorice koja je također imala istaknutu ulogu u Iranskoj revoluciji. Istaknutu ulogu igra i vjerska policija, sastavljena od ljudi odanih režimu. Prema nekim procjenama, ima oko 90.000 pripadnika, a u slučaju izvanrednih prilika može ih se regrutirati do milijun.
Režim vješto etiketira demonstrante kao produženu ruku i “proizvod američkih i cionističkih obavještajnih službi”, što na prosječnog Iranca ima velik utjecaj. Iranci nisu Arapi, nego Perzijanci, ali sadašnja se vlast voli hvaliti da je glavni branitelj muslimanskih interesa.
Pat pozicija
Iako iranski režim ima relativno široku podršku, koja se temelji na ideološkim, ali i posve pragmatičnim (materijalnim osnovama), on ipak nije tako čvrst kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti. Ne treba zaboraviti da je Iran pod režimom šaha Reze Pahlavija bio prilično liberalan te da mnogi elementi takvog načina života nisu posve ugušeni ni nakon tridesetogodišnje islamistička vlast.
Međutim, najveća opasnost za sadašnji režim je nedostatak građanskih, političkih pa čak i umjetničkih sloboda. (Svako malo čujemo kako neki od istaknutih iranskih režisera završi u zatvoru.) Prema fundamentalističkom tumačenju, čak su i umjereni reformisti kakvi su, na primjer, Mousavi i bivši predsjednik Khatami, protivnici revolucije.
Proglašavajući sve protivnike režima neprijateljima Islamske revolucije, sadašnja vladajuća garnitura na taj način zapravo širi spektar svojih protivnika.
Uhićenjem Mousavija i Karubija približavamo se velikom raspletu. Kao što iranskoj oporbi nije lako srušiti režim, tako ni vlast neće riješiti problem uhićenjem ili, kako neki predviđaju, pogubljenjem najistaknutijih oporbenjaka. Islamska država Iran ima znatno dublje probleme. Mnogo je problema, a malo pravih rješenja jer, kako vidimo, nijedna strana ne odustaje od svoje vizije Irana.
Iran pomaže zemlje u kojima su ljevičari na vlasti (Venezuela, Bjelorusija, Mianmar), a neki likovi poput Stockholma uporno trube kako Iran vješa ljevičare. Pljuc! Pljuc!