Po “odljevu mozgova” Hrvatska je četvrta zemlja u svijetu, nakon Haitija, Venezuele i BiH, prema izvješću Svjetskog ekonomskog foruma koje je objavio The Economist. Naći se tako visoko na nepopularnoj ljestvici u društvu najneperspektivnijih država svijeta nešto je što bi svako normalno društvo natjeralo na preispitivanje vlastitih pogrešaka, zabluda i na korjenite promjene, osobito političare, ali ne i naše.
Iza nas su i Rumunjska, Jemen, Moldavija, Benin i Srbija... Od ulaska Hrvatske u EU otišlo je više od 300 tisuća ljudi, nestalo je u 10 godina 90 tisuća učenika osnovnih i srednjih škola, na fakultetima je više upisnih mjesta od studenata, a mi smo na to slijepi? Uostalom, zašto bismo se brinuli kad ćemo već nekako preživjeti od turizma, kad možemo uvesti radnike još jeftinije od hrvatskih na kojima se neće temeljiti razvoj, ali će zakrpati rupe nastale iseljavanjem građana.
Zašto bi se brinule političke elite kad isti ljudi mogu ostati mirno na sceni još 30 godina jer se stalno smanjuje kritična masa građana, jer odlaze najbolji koji bi mogli donijeti promjene. Snovi dijela mladih još od srednjoškolske dobi ne vežu se za Hrvatsku. Ali koji će to roditelj reći svom djetetu da ne mašta o odlasku u neko sređeno društvo dok, čast iznimkama, gleda žabokrečinu u hrvatskom društvu? A dobro i sreća djeteta svakom je roditelju iznad svega, iznad osjećaja osobnog gubitka i pustoši u duši koji odlazak djeteta izvan zemlje izaziva i osobito je iznad okaljanog domoljublja ili, po novome, patriotizma.
Izgubljeno 30 godina
Među više od 300 tisuća iseljenih od ulaska Hrvatske u EU je i Marijan Jukić (35) koji u Sydneyu u Australiji radi kao vodeći podatkovni znanstvenik i senior konzultant na implementiranju umjetne inteligencije, strojnog učenja i inteligentnih programskih sustava za japanski NTT. Prije je radio kao konzultant za australsku vladu, a ima dva doktorata, iz demografije sa zagrebačkog PMF-a i sa Sveučilišta u Melbourneu iz kvantitativnog modeliranja kompleksnih sistema na Fakultetu medicine, stomatologije i zdravstvenih znanosti. Australija mu je lani dala i državljanstvo, a u Hrvatskoj ga, unatoč prosjeku 5,00, nisu zadržali kao znanstvenika na PMF-u. Otišao je jer je htio u svijetu steći znanje u STEM-u, u području umjetne inteligencije i uspjeti, sve što u Hrvatskoj nije bilo moguće. Na zamolbu da prokomentira izvješće Svjetskog ekonomskog foruma, ističe da ti podaci ne ulijevaju optimizam.
– Proces odljeva stručne i specijalizirane radne snage treba sagledati u kontekstu globalizacije i snažnih ekonomskih silnica koje privlače stručnjake u centre razvoja diljem svijeta. Takvi centri imaju velik kapital i na visokom su stupnju znanstveno-tehnološkog razvoja koji je izrazito skupo doseći. S druge strane, u Hrvatskoj se stvorio razvojni vakuum kao posljedica negativne selekcije kadrova proteklih 30-ak godina. Ljudi koji su preuzeli vođenje hrvatskog društva tome nisu dorasli, čak i bez izravne korupcije s takom lošom strukturom koja vodi društvo zemlja bi zaostajala. Bez reformi i ozbiljnog tehnološkog i moralnog zaokreta Hrvatska će ostati marginalizirana zemlja s manjkavom strukturom gospodarstva i prevelikom ovisnošću o turizmu. Teško je preokrenuti negativan trend. Nedostaje nam tih 30-ak godina. U tom izgubljenom vremenu nije se stvorio ni privukao kapital koji može generirati i održati razvoj. Kad tome dodamo negativno ozračje, defetizam, prigovaranje, korupciju i nepouzdanost institucija, uvjeti za zaokret postaju još nepovoljniji – govori Jukić.
Pitamo ga što bi se sve moralo promijeniti u Hrvatskoj da se on i drugi mladi i obrazovani vrate?
– Stručni i obrazovani ljudi od 30, 40 godina neće se vraćati u znatnoj mjeri bez obzira na to što se događalo u Hrvatskoj u sljedećih desetak godina. Možda se vrate kao umirovljenici, no i to je upitno s obzirom na trendove u zdravstvenom sustavu. Odlaskom u razvijene zemlje, ljudi dolaze u društva u kojima će koristiti i naučiti tehnologije koje se neće tako skoro koristiti u malenom i slabom hrvatskom gospodarstvu, bar ne u većoj mjeri. Također, ovo je razdoblje velike aprecijacije cijena nekretnina i troškova života u razvijenim zemljama. Većina naših sadašnjih iseljenika “potrošit” će dosta godina da uopće dođu u poziciju ravnopravne participacije u “zapadnim” društvima. Oni neće tako skoro stvoriti značajan višak koji se može preliti u lagodan život u Hrvatskoj, koja je već preskupa. Naši ljudi su hrabri, sposobni, žele uspjeti i uspjet će. Vraćanje bi za mnoge značilo poraz, a Hrvati ne vole gubiti – nije optimističan Jukić u vezi s povratkom obrazovanih i stručnih iseljenika. Mladi, dodaje, Jukić nemaju potpunu i realnu sliku o razvijenim zemljama, idealiziraju ih, a s druge strane izloženi su stalnom negativnom javnom mnijenju. Vide da nešto nije u redu, no nemaju puno razumijevanja za situaciju.
– Želimo li smanjiti iseljavanje, upravo su mladi u ranim 20-im godinama ciljna grupa kojoj treba pružiti sve uvjete ostanka i razvoja u Hrvatskoj – drži Jukić. Kad ga pitamo o motivima odlaska mladih koje poznaje, kao i njegovima, Jukić uzvraća: – Ljudi su imali različite motive. Većina je otišla zbog boljih ekonomskih prilika ili izazova u karijeri. Neki su otišli i po znanje koje se nije moglo steći u Hrvatskoj. Kada takvo znanje steknete, želite ga i koristiti. Ono što je zajedničko svima njima jest da nisu željeli gledati moralnu i kulturnu izopačenost hrvatskog društva. Nije normalno da ljudi koji bi u uređenim zemljama bili u zatvoru, u Hrvatskoj sjede u Vladi, sudovima, upravnim odborima, fakultetima – zaključuje Jukić.
Dr. sc. Josip Burušić, voditelj Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala s Instituta Ivo Pilar, ističe da se kvaliteta života u nekom društvu te, posljedično, životno zadovoljstvo građana neke zemlje najlakše može shvatiti kao stupanj u kojem ljudi uspijevaju ostvariti vrednote koje su im važne. Sudeći prema dostupnim podacima, dodaje, očito je da znatan broj građana u našem društvu ne percipira sredinu u kojoj živi, ni državu u kojoj živi, kao mjesto na kojem mogu ostvariti vlastite vrijednosti. Nekima su na prvom mjestu vrijednosti povezane s mogućnostima osiguranja elementarne egzistencije, drugima s razvojem svog kreativnog potencijala, ostvarivanjem znatnog napretka u životu, a neki jednostavno žele živjeti u uređenom društvu.
– Posebno nas trebaju zabrinjavati sve jasnije naznake da su na odlazak iz zemlje najspremniji oni iz krajnjih skupina, skupine koja se bori za golu egzistenciju, ali i skupine koja bi trebala predstavljati najveći potencijal za razvoj društva. Oni najbolji među nama. Parafraziramo li ideju “američkog sna” kao nit vodilju, svjedoci smo kako se na stanovit način “hrvatski san” o društvu sretnih i zadovoljnih građana, koji u našoj zemlji mogu ostvariti individualnu, obiteljsku i zajedničku sreću i budućnost, sve više dovodi u iskušenje. Ne osporavajući pravo svakog pojedinca da sreću potraži bilo gdje na planetu, ipak mislim da su nam kao društvu statistike o broju novorođenih kao i broju iseljenih i više nego poziv na uzbunu. Postojeće brojke, a još više stvorene predodžbe, ukazuju da više nije riječ o skupu individualnih odluka. Postalo je gotovo opće mjesto u javnom komuniciranju, da ono što bi trebalo biti „hrvatski san“ nezaobilazno treba uključivati Irsku, Njemačku, a brzo će se tome pridružiti i Austrija – kaže Burušić.
Ne vide budućnost
Za demografa dr. Stjepana Šterca podaci iz izvještaja Svjetskog ekonomskog foruma za 2018. nisu neočekivani. Ističe da su sve vrijeme upozoravali na složenost siline iseljavanja iz Hrvatske kad se gleda struktura iseljenih i gubitak učenika u školama.
– Lani je ostalo 11.000 slobodnih mjesta na hrvatskim fakultetima i veleučilištima, više je upisnih mjesta nego studenata. Dio mladih želi studirati vani, oni koji su već diplomirali odlaze zbog velikog nezadovoljstva upravljanjem državom, neuređenog društva i nevjerovanja u budućnost u Hrvatskoj – kaže Šterc.
Burušić dodaje da je važno pitanje koliko naš obrazovni sustav može pridonijeti smanjenju spremnosti na odlazak, prije svega mladih, i koliko on sam po sebi pridonosi stvarnoj ili potencijalnoj spremnosti na odlazak. O toj temi, kaže, nije se u Hrvatskoj razgovaralo detaljnije i na temelju činjenica. Pri tome ne misli na „akademsku mobilnost“ mladih koja je poželjna i podrazumijeva povratak i spremnost da se osobna i profesionalna budućnost vidi i gradi u Hrvatskoj.
– Opća politička klima, klijentelizam, kultura rentijerstva, premreženosti političkih utjecaja mladim pojedincima, spremnim na izazove i napretke, na svakom koraku postavljaju na desetke „staklenih stropova“. Sustavno im se šalje poruka kako su na cijeni oni koji se prilagođavaju, a ne oni koji kreiraju i stvaraju novo. Paradoksalno je, a čemu svjedoče i međunarodna testiranja o kapacitetima učenika za korištenje znanja u realnom životnom okruženju, da se za „takav život“ pripremaju i tijekom obrazovanja. Sjedi, šuti, piši i ne pitaj. Posljedica je toga procjena pojedinca da ne želi potrošiti jedan, vlastiti život na ispravljanje „krivih Drina“, te na tom tragu i vrlo brza odluka da osobnu i profesionalnu budućnost potraži negdje drugdje. Svi kao društvo time strahovito gubimo, jer supstancijalne promjene donose samo najbolji, a ne i prosječni. Fakulteti u STEM području zadnjih nekoliko godina suočavaju se s rapidnim odlaskom diplomiranih studenata, a da većina njih nije ni razmislila ozbiljnije o pokušaju da sreću potraži u Hrvatskoj – govori Burušić, dodajući da tom izazovu mogu odgovoriti kreatori opće društvene politike kao i gospodarstvo, koji su za sada nijemi promatrači. Ističe da se osnovne i srednje škole susreću s valom općeg ukupnog nezadovoljstva roditelja te su pojedine sredine, prije svega one u Slavoniji, suočene s uistinu šokantnim iskustvima.
– Odlaze cijele obitelji, čak i usred školske godine, broj učenika u školama u strmoglavom je padu. Do danas nismo o tome vidjeli nikakvih jasnijih ideja, akcijskih planova, rješenja. Veći gradovi, sredine uz obalu i prostori izraženije gospodarske djelatnosti dijelom su toga pošteđeni, što sugerira da se za početak žurno usmjerimo na slabije razvijene prostore – drži Burušić.
Velike razlike
Istraživanje povjesničara i politologa Tade Jurića “Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi” na uzorku 1200 iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku od 2013. do 2017. pokazalo je da je udio iseljenih Hrvata s VSS-om u Njemačku 37,8%, što znači da je u ukupnom broju iseljenih u tri godine 10% veći nego u Hrvatskoj u dobi do 40 godina!
Geograf Dejan Horvatek (29) iz Zaboka već četiri godine živi u Austriji u kojoj se i oženio. Priznaje da je njegova situacija specifična jer nije otišao zbog posla, nego zbog djevojke, današnje supruge.
– Život me odveo u Austriju, a kad sam već imao na izbor živjeti u Hrvatskoj ili Austriji, nije mi bilo baš teško odlučiti – započinje Horvatek. Živi u okolici Graza i radi u produkciji. Iako kaže da bi mu diplomu vjerojatno priznali, svjestan je da s njom ne bi puno dobio jer, kaže, ako nije riječ o zanimanjima kao što su liječnici, inženjeri, domaći uvijek imaju prednost pri zapošljavanju u struci, a i Austrijanci su svjesni da je njihovo obrazovanje bolje. Drži da su mladi nakon ulaska Hrvatske u EU prvo odlazili zbog nedostatka posla, poslije zbog niskih plaća, a onda zbog cjelokupne negativne situacije u društvu. Razlika između hrvatskog i austrijskog društva je, smatra, jako velika.
Korupcija i klijentelizam
– Zbog supruge Austrijanke malo sam više uvučen u austrijsko društvo. Način razmišljanja prosječnih Austrijanaca puno je drukčiji nego kod nas. Nisu pasivni kao Hrvati koji govore “ne može se”, kukaju i čekaju, nego su proaktivni. Često kažu “nemojmo čekati brod na kolodvoru”. Efikasni su u poslu, u rješavanju problema. Moja žena kaže da je za današnji razvitak Austrije najzaslužnija generacija poslije 2. svjetskog rata koja ih je digla društveno i ekonomski. Mi si tepamo da smo slični njima, ali nismo – govori Horvatek. Ima, kaže, i u Austriji korupcije i klijentelizma, ali ni blizu kao u nas. Progurat će i kod njih stranka na vlasti svoje ljude, ali javni interes im je ispred privatnog. Kad je izbio skandal s tzv. Ibiza videom, čelnik FPÖ-a, Strache podnio je ostavku zbog videa u kojem je obećavao protuusluge za donacije i podršku njegovoj stranci uoči izbora 2017. Vlada je pala, i birači su kaznili njegovu stranku, koja je odmah izgubila 10% posto glasova, a Strache je politički mrtvac, govori Horvatek.
Demograf doc. dr. Marin Strmota ističe da nije upoznat s metodologijom podataka koje je objavio The Economist, no ne iznenađuju ga s obzirom na veliko iseljavanje posljednjih 5-6 godina, iako, dodaje, neka istraživanja pokazuju da je najveći dio iseljenih srednje stručne spreme. No, napomenimo da je u nas u ukupnom stanovništvu najviše građana sa srednjom školom.
– Iseljavanje iz zemlje višedimenzionalan je problem jer je riječ o iseljavanju stanovništva u radnosposobnoj i reproduktivnoj dobi. To je neposredan gubitak za ekonomski razvoj, ali i demografski jer odlaze mlađi ljudi, njihova djeca i buduća djeca – zaključuje Strmota.
Video: Zašto Hrvati iseljavaju u inozemstvo?
Toliko ih se iselilo a mlade obitelji u dva najveca hrvatska grada ne mogu doci do stana ni pod razno! Kako to?