Iz vojarne u Borongaju u jesen 1991. Tuzlak Viktorin Jurić koji je živio u Beču i Damir Radnić sa zagrebačkog Bukovca, uz još 58 dragovoljaca HOS-a, postali su borci 204. vukovarske brigade, u kojoj su se borili do zadnjeg dana, do proboja iz okupiranoga grada. Viktorin, tada 30-godišnjak, i Damir, tri godine stariji, danas žive u Istri s obiteljima, umirovljeni su vojnici, obojica su supruge upoznala pod kišom granata na ratištima.
- Na Sajmištu se branila kuća po kuća, s četnicima svaki dan oči u oči, borba za goli opstanak - prisjeća se Viktorin. Svi su bili ranjeni barem jednom, spominje suborce i prijatelje koji su poginuli...
Obojica pamte strašan zvuk granata, silu tenkova, minska polja. - Imao sam 29 metaka i jednu bombu, a oni na dvjestotinjak metara od nas pod punim naoružanjem - priča Viktorin. I on i Damir kažu da su sa suborcima preživjeli pakao, no unatoč strahotama opet bi učinili isto, jer su, ističu, izborili Hrvatsku. Radnić kaže da je na vukovarsko bojište u 86 dana palo milijun granata.
- Osjećali smo se snažnima, mislili smo da možemo sve. Prvi dan žestokog napada uništio sam prvi transporter, u Bogdanovcima uništili smo 50 oklopa i tisuću pješaka izbacili iz stroja - sjeća se Radnić, ponosan što se, kaže, borio pod zapovjedništvom Mile Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića, Mladog Jastreba.
Kaze dasa palo milijun granata u 86 dana Pa to ispada 9 granata po minutu, 24 sata non stop za 86 dana Pa kao si onda spavao brate dragi ako je padalo tako A sta ti kazes za on 50 50 transportera da si unistio i da si imao samo 24 metka a oni preko puta naoruzani do zuba. Ma bolan covece ti gledas suvise Hollywood filmove i okani se gledanjem RAMBO filmova i Terminatora i Brusa Vilisa