Živimo u vremenu koje se čini bez presedana. Ono što se do jučer činilo nemogućim, danas nam se čini kao jedina opcija, ponekad bez alternative. Tko je do jučer mogao misliti da će Europska unija danas biti percipirana kao prepreka razvoju i budućnosti europskih nacija? Tko je mogao očekivati da će se Amerika okretati Rusiji kao svome privilegiranom partneru, a na EU gledati kao na reganovsko carstvo zla koje treba srušiti? Tko je mogao pomisliti da će nam do jučer udaljeni i egzotični muslimanski Orijent danas postati blizak na jedan tako neugodan i eksplozivan način? Takve iznenadne, gotovo revolucionarne promjene paradigmi, koje nas izbacuju iz ustaljenog načina života, kod ljudi pobuđuju nelagodu i ambivalentna osjećanja, i djeluju kao ostvarenje kletve o životu u “zanimljivim vremenima” – doduše, onima koja nikako ne bismo htjeli propustiti ili mijenjati za neka manje zanimljiva.
Ako bismo tražili povijesnu paralelu našem današnjem burnom vremenu, možda bismo se ponajprije trebali okrenuti sedamnaestom stoljeću, u vrijeme Zrinskih i Frankopana. Europa je bila u previranju. Tridesetogodišnji građanski rat, unatoč protureformaciji koja je uslijedila, stavio je točku na dotad neupitni autoritet Rima i okončao san o ujedinjenju Europe pod autoritetom Svetog Rimskog Carstva. Počelo je buđenje nacija i uspostavljen je vestfalski sustav europskih nacionalnih država, koji se i danas čini jedinim zdravim temeljem međunarodnog poretka. Turska opsada Beča okončana je kao uvod u opadanje otomanske prijetnje kršćanskoj Europi. U anglosaskom svijetu, Engleski građanski rat doveo je do restauracije monarhije i stvaranja društvenog konsenzusa iz kojeg će poniknuti parlamentarni sustav, ograničenje državne moći i vladavina prava kao trajne zasade moderne države.
Tako gledano, naše današnje peripetije čine nam se kao déjà vu. U povijesti nema revolucija, osim ponavljanja. To ulijeva određeni optimizam – sigurno nam neće biti gore nego što nam je već bilo. Povijest napreduje tako što se uvija oko sebe. Zrinskima i Frankopanima su već jednom sjekli glave, ali uzalud. S muhamedancima su već sklapane neprincipijelne koalicije, ali to nije dovelo do islamiziranja Europe. Revolucionarni prevrati ishodili su porecima koji su usvojili ono najbolje iz tradicije i uskladili sa sklonostima ljudske prirode prema traženju mjere između slobode i stabilnosti. Drugim riječima, ne treba paničariti, čak i kad stvar djeluje bezizgledno. Ideja nacionalne države opstat će unatoč tome što su možda posječeni oni koji bi je branili, nekontrolirana imigracija iz arapskog svijeta neće pokoriti Europu, a Trumpova izborna pobjeda vratit će zapadni svijet iz imperijalnih avantura i ambicija nazad ka stečevinama parlamentarizma, demokracije i vladavine prava.
Ako bacimo pogled, recimo, na migrantsku krizu, ona mnogima danas može djelovati kao nova “opsada Beča”. Na migrante iz arapskih zemalja gleda se kao na vojsku Kara Mustafe u njegovu nezaustavljivu pohodu. Međutim, kada stvari pogledamo pobliže, ne radi se ni o kakvom trijumfalnom pohodu, već o ozbiljnim simptomima civilizacije na umoru. Ono što migranti nose sa sobom jesu njihova kultura i iPhone 7. Ako se prisjetimo Arapskog proljeća, koju su neki zvali i “twitter revolucijom”, upravo je ta mješavina kulturnog naslijeđa i moderne tehnologije bilo ono što je razorilo njihova društva. Ako vaše kulturno naslijeđe ne može apsorbirati izazove pred koje vas stavlja nova tehnologija, onda se izvjesno radi o kulturi na umoru. U takvoj situaciji asimilacija nije izbor. Odnosno, izbor je jako sužen. Možete jedino u potpunosti odbaciti svoje naslijeđe ili se raznijeti bombom u činu očaja. Ni jedno ni drugo se ne čini kao opcija bremenita budućnošću.
Islam ne predstavlja kulturni izazov Zapadu. To je civilizacija na umoru i jedini je problem Zapada držati se podalje od njenih silnica kako i nas ne bi povukli za sobom. Rat u Siriji, kao bojno polje na kome se u apokaliptičnom sukobu suočavaju sunitski i šijitski svijet, možda završi nekim islamskim vestfalskim mirom, a islam prihvati kompromis kao rješenje i uzme umjereniju formu. No, o tome ne mogu odlučiti zapadnjaci. Jedino što mi tu možemo uraditi jest da držimo stvari pod kontrolom kako nam ne bi eksplodirale pred očima. Multikulturalizam je mrtav ne krivnjom Zapada, već zbog ograničenja islamskog svijeta. Autoritarizam i zaostalost ponekad mogu biti stvar opstanka, a ne izbora. Možda su vehabije u pravu? Ne treba dovoditi u pitanje ničije pravo na opstanak.
