Najgore mi je od svega što će se naš sin sjećati Ante zapravo samo po fotografijama.
I dok će ih gledati i dok ću mu ja pričati o tati koji ga je obožavao i bio najbolji tata na svijetu, razmišljat ću o svemu tome i svega se prisjećati. Kad ću ga učiti voziti bicikl, pitat ću se koje bi mu upute Ante dao – s knedlom u grlu Jasmina Gordić Simonelli priča o svome suprugu i životu nakon njega.
Strastveni ronilac i podvodni ribolovac za kojim su danima tragali Lučka kapetanija, HGSS, Pomorska policija, Obalna straža, ali i nebrojeno puno dobrovoljaca, posebice iz ronilačko-ribolovne zajednice, život je izgubio kada se 5. kolovoza u gumenjaku otisnuo na ronjenje s otočića Budikovca na istočnoj strani Visa.
Kao 15-godišnjak uhvatio je svoju prvu ribu, kirnju, dok je bio na ljetovanju na Braču kod bake i djeda
Trebao se vratiti na ručak oko 17 sati. Kada nije došao, znala sam da je nekakva frka. Doduše, mislila sam da mu se možda sidro otkvačilo ili takvo što – prisjeća se Jasmina trenutka kada joj se život počeo okretati naglavačke.
Nije ni sumnjala da joj slijedi najdulja noć u životu. I ne samo noć. Slijedilo joj je šest najduljih dana u životu s kojima se ipak nosila nevjerojatno hrabro i snažno.
Na noge je ubrzo putem medija dignula cijelu Hrvatsku i uz službenu potragu koju je koordinirala Nacionalna središnjica za usklađivanje traganja i spašavanja na moru, sama je uspjela organizirati dodatnu akciju. Tri aviona, jedan hidroavion, dva helikoptera, više od 50 plovila i bezbroj poznanika i prijatelja, ali i sasvim nepoznatih dobročinitelja, danima je ulagalo nadljudske napore da pronađu njezina supruga.
Bio među top 10 ronilaca
- Tolika količina solidarnosti, volje, energije, ljubavi i potpore, to je nešto nevjerojatno. Takav poticaj od ljudi koji su ga poznavali i onih koji nisu... Žao mi je što sve to nisam iskusila iz nekog sretnijeg razloga – govori Jasmina dok sjedi na terasi zagrebačkog kafića dva dana nakon povratka u rodni Zagreb i stan u kojem je i dobro i zlo zadnja dva desetljeća dijelila sa suprugom Antom. Danas, 22 godine kasnije, još se sjeća 13. siječnja 1992., dana kada je upoznala ljubav svog života.
- Kad sam bila drugi srednje, k nama su u razred došli izbjeglice iz Karlovca, Vinkovaca, odasvud, bilo je to za vrijeme rata ‘91. Tako je iz Zadra došao i Mateo s kojim sam se ubrzo skompala. Uvijek bismo išli skupa doma budući da smo blizu živjeli. A Mateo je bio skejter i družio se s tom ekipom, pa je i mene tako uveo u društvo. Tamo su svi pričali o nekom Anti koji je bio divan, krasan i fenomenalan. A ja nikako da ga upoznam jer je za blagdane otišao doma u Split. I kad se vratio, Antin prijatelj mi ga je doveo na vrata. Sve ostalo je povijest – seže sjećanje Jasmine Gordić Simonelli koja kaže da je s pokojnim suprugom “kliknula na prvu”.
Pet godina kasnije započinju zajednički život u stanu na Trešnjevci. I dok se s nostalgičnim smiješkom u kasno popodne dan prije pokopa supruga, mislima vraća u prošlost i neke sretne dane, priča i o danima kada nisu imali za kruh već su donosili onaj iz menze pa sve do prvih putovanja, braka, djeteta...
Kako kaže, teško je 22 godine “staža” svesti u nekoliko rečenica i od cijelog mora uspomena izdvojiti tek nekoliko. A upravo je more bilo prva ljubav njezina supruga i nikada nije mogao dočekati trenutak da mu se vrati. Dok je kao inženjer agronomije radio u Ministarstvu poljoprivrede, svakog ljeta vikendima bi morali krenuti u Split odmah poslije posla, ukrcati se na jedrilicu i vući za sobom gumenjak da bi se Ante ujutro probudio na Braču. Na istom se tom otoku kao 15-godišnjak i zaljubio u podvodni ribolov, kada je 1987. na ljetovanju u vikendici bake i djeda, ulovio svoju prvu kirnju.
Kirnje su mu godinama kasnije i dalje bile među najdražim ribolovnim ulovima uz zubace i gofove. Kako objašnjava njegova supruga, “palilo” ga je da su ribe što veće i da se nalaze što dublje u bespućima mora. Od 2005. stalno je pod vodom, a dio tjedna i provodio je na Jadranu, zaposlen u jednoj čarterskoj tvrtki. Prema znanju i performansama, kako kaže njegov prijatelj ronilac, bio je među najboljih 10 podvodnih ribolovaca u Hrvatskoj.
Neko vrijeme se i natjecao kao član kluba Submania. Ronio je na dah, a ribe bi uglavnom lovio sam, što nije neuobičajeno za podvodne ribolovce. Svoju je strast od malih nogu prenosio i na dvogodišnjeg sina.
Skejter, surfer i ronilac
- Baci se na pod i onda viče: ja ronim, ja ronim. Isti je tata – govori Jasmina Gordić Simonelli o sinu koji je okrunio njihovu ljubav. Hrabroj i pribranoj ženi koja se sa smrti svog supruga i ostalim nedaćama koje su je snašle, nosi dostojanstveno i snažno, oči zasuze tek na spomen sina. I dok na terasi kafića u kvartu Simonellijevih postaje sve svježije kako dan odmiče, žena koja je prije nekoliko tjedana izgubila supruga, sve je samo ne hladna.
Vidi se da u njoj emocije bujaju, žele iskočiti van, ali da ne dopušta da je životne okolnosti slome. Tisuću je puta dosad bila u prilici da je sportske ekshibicije njezina supruga, premda iskusnog, uznemire.
- Živite s tom mogućnošću da se dogodi neka frka, to je jednostavno tako. Na neki način izazivate život svaki put kad odete roniti pa ostanete dulje ili nešto. Ali, Ante je uvijek na takav način razmišljanja kolutao očima i odgovarao da se sutradan može voziti u autu i stradati u prometnoj nesreći – dijeli svoju životnu priču supruga ronioca koji je život izgubio u moru koje je toliko volio, što mogu razumjeti vjerojatno samo “morski” ljudi, kolege ronioci i Antini najbliži.
Upravo zato, suočena s gubitkom, ali i realnošću, Jasmina Gordić Simonelli nakon što se cijela bura malo stiša planira osnovati udrugu koja bi skupljala sredstva za pomoć roniocima koje snađe neka nevolja na moru. Jer, kako kaže, samo je pitanje trenutka kad će se isti ili sličan scenarij nesreće koju je doživio njezin suprug, dogoditi i nekom drugom roniocu, nekoj drugoj obitelji, nekim drugim prijateljima. Agoniju koju je proživljavala na Visu ne bi poželjela nikome.
Od trenutka kada je Ante Simonelli nestao i kada je postojala izgledna nada da je živ i zdrav, ali da je struja bila prejaka pa se nije uspio vratiti do gumenjaka, pa sve do trenutka u kojem su se izgledi i nade polako gasili, svaki dan tinjajući sve manjim i manjim plamenom. Sve je završilo 12. kolovoza u 10.30. Francuski nautičari kod Biševa pronašli su tijelo muškarca u ronilačkom odijelu. Jasmina Gordić Simonelli u tom je trenutku bila u društvu splitskog lučkog kapetana kojemu je zazvonio mobitel.
Minutu kasnije, život joj se srušio.
Lažne nade i samozavaravanja više nije bilo, kaže supruga ronioca koju je umirila činjenica da je njegovo tijelo barem pronađeno. Desetak dana kasnije, još uvijek se, kaže, “osjeća kao u crtiću”. Nastaviti živjeti dalje jednostavno mora. Ostaju tek uspomene na brojna putovanja u kojima je njezinom suprugu bilo bitno da može roniti, a njoj da ima što razgledavati. Kuba, Istanbul, Tajland, Rodos, Barcelona i posljednje daleko putovanje – Šri Lanka.
Ante, koji ni na putovanja nije išao bez puške za podvodni ribolov, jednom je prilikom pušku htio ponijeti kao ručnu prtljagu u avion i nikako mu nije bilo jasno zašto to ne bi mogao izvesti. Upravo zato što u njemu nije bilo ni trunke zloće, kažu supruga i prijatelji.
Zatim, uspomena na vjenčanje za koje su se spontano odlučili neposredno prije puta u Šri Lanku, prvi poljubac, prvi zajednički stan, madrac na kojem su spavali umjesto kreveta da bi Ante mogao prištedjeti za gumenjak, zabave koje su organizirali za prijatelje, večere koje bi pripremao njezin suprug gurman, beskompromisnu dobrodušnost te na koncu Antu u malom – sina koji je ovoj hrabroj ženi snaga da krene dalje.
Ribe, večera, izlazak i lutrija
“Ljeto, zora na moru, s prijateljima isplovljavam na podvodni ribolov gliserom. Vraćamo se na vikendicu koja je uz more u pustoj uvali, puni ulova. Dok se još vjetar nije digao idemo gliserom wakebordati. Riblji roštilj s našim curama na verandi. Maestral i windsurf. Kasno popodne kupanjac na plaži. Večerica u gradu, a poslije grupni izlazak u neki klub. Prije spavanja poziv od Lutrije Hrvatske da sam ja sretni dobitnik 10.000.000 kn. Neoporezivo”, opisao je Ante Simonelli svoj savršeni dan u prijavi za Survivor 2004. godine.
Deset godina kasnije, njegova bi supruga svoj savršen dan opisala uz samo jedan uvjet – da je on pored nje, da se vrati i opet zarazno smije, da ožive fotografije s rođendana njihova sina na kojima su sva djeca oko Ante, a on ih baca u zrak i uživa u nevinoj dječjoj igri.
Ali to je život, nekad uzme, nekad daje.
Svjesna da joj je neka viša sila namijenila drugačiji slijed događaja, jedino što joj preostaje jest nastaviti život punim plućima, u čemu joj je Ante bio najbolji učitelj.
>>Prekršio je prvo pravilo - ne roni sam
>>Policija potvrdila: Kod Biševa je pronađen nestali ronioc Ante Simonelli
>>Apel supruge nestalog ronioca: 'Molim sve koji imaju gliser da se pridruže'
da jadna ona mislim da ce do groba ostat udovica vidjecemo