Biskupi su rekli svoje „ne“ ratificiranju Istanbulske konvencije sa svoga zasjedanja.
Nije to, budimo iskreni, neka novost. Crkva se i prije oglašavala o tome i njezino se službeno „ne“ naslućivalo. Biskupi su bili vrlo oprezni, pa su Istanbulsku konvenciju podržali u onome dijelu zakona „koji štite žene i obitelji od nasilja, kojega kod nas ima sve više“. No, nisu podržali onaj dio koji „uz plemenite nakane obrane od nasilja ‘implementira’ u sadržaj zakonskog akta terminologiju ‘rodne ideologije’“. Citirali su pritom papu Benedikta XVI., koji je za rodnu ideologiju rekao da je „atentat na oblike obitelji koje čine otac, majka i djeca“, te papu Franju s lanjskog susreta mladih u Poljskoj koji je rekao da se radi o „ideološkoj kolonizaciji“. Sasvim dovoljno da svoj stav potkrijepe neupitnim crkvenim autoritetima.
Međutim, ono što je i dalje ostalo pod znakom pitanja je kako će njihov stav i njihova poruka odjeknuti u javnosti. I to ne toliko u onoj široj, nego „užoj“, tj. političkoj. Hoće li, primjerice, saborski zastupnici, koji se izjašnjavaju kao kršćani (bez obzira na to kojoj stranci pripadali), tj. kao pripadnici Katoličke crkve, poslušati glas biskupa, koji, uz to što predstavlja glas crkvenog autoriteta, ujedno je i glas svačije pojedinačne savjesti.
Biskupi su, zapravo, objavom ovoga svoga stava sve naše kršćane političare stavili na svojevrstan ispit. Hoće li se njihova odluka, kada dođe do ratifikacije, ravnati po političkim odlukama i stranačkim stegama, tj. nekim tobože višim interesima, ili će u jasno artikuliranom stavu Crkve zrcaliti svoju savjest i reći „ne“ trendovima koji rod i spol ne kroje po mjeri čovjeka, nego po mjeri nečijih interesa. Biskupi kažu da se Crkva „zauzima za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju“ i pozivaju „odgovorne i javne djelatnike da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni“.
Vidjet ćemo tko će ih poslušati.
Kršćan političar je oksimoron...kao i drveno željezo.