Hrvatska je od početka rata bila među najglasnijim zagovarateljima NATO saveza i protivnika Rusije. Kad kažem početak mislim na 2014. godinu kad je izvršen državni udar na Majdanu, i kad su nacionalisti preuzeli vlast. Nakon toga dvije republike, Lugansk i Donjeck, su proglasile nezavisnost od Ukrajine, na što je nova (nelegitimna) vlast u Kijevu poslala vojsku na njih. Gradovi u tim pokrajinama su se našli u okruženju ukrajinske vojske, topništva, i nacionalista iz bataljona Azov, među kojima je bilo i Hrvatskih dobrovoljaca. Civili su stradavali, od 6.000 do 13.000 njih, ovisno o izvoru. Dakle, to je bila potpuno identična situacija u Jugoslaviji 1990-ih, kad su se dvije republike (Hrvatska i Slovenija) ok od Miloševićevog nacionalističkog režima u Beogradu. Hrvatski gradovi našli su se u okruženju, bombardiranja su bila svakodnevna, civili su ginuli, isto kao u Lugansku i Donjecku. I sad u takvoj situaciji naš bahati premijer Plenković otišao je u Kijev i nudio „hrvatsku pomoć“ u vraćanju izgubljenog teritorija, jer Hrvatska kao „ima iskustva“ sa tim. To je učinio više puta, od 2016. i zadnji put 2021. Shvaćate li koliko je to pogrešno i koliko je to ozbiljno? Zamislite da je neki Europski političar 1991. išao u posjet Miloševiću i obećao pomoć u „vraćanju izgubljenih pokrajina“ Hrvatske i Slovenije? Kako bi Hrvati gledali na tu zemlju? Isto tako sada Rusi gledaju na nas. Danijel Klaić

Pročitao sam ovaj članak s velikim poštovanjem! Prikazuje moralnu dimenziju Domovinskog rata. No, bojim se da većina Hrvata danas jednostrano razmišlja i odbija se založiti za napadnutu državu iz razloga prilika.

@ hrast U svojim analizama, usporedbama i paralelama si zaboravio Rusiju. Ako bi Hrv i Slo bile kao Lugansk i Donjeck, a Ukrajina kao Jugoslavija - što je Rusija? Dakle, ispuštaš činjenicu da je Rusija napala susjednu suverenu državu ii službeno si pripojila dijelove te države.