Stanovnici Hrvatske koji žive na području nekadašnje Vojne krajine imaju nižu razinu međuljudskog povjerenja i višu razinu povjerenja u javne institucije, ali smatraju i da je potrebno češće podmićivati te institucije kada su s njima u doticaju! Područja na kojima žive ekonomski su slabije razvijena, siromašnija i imaju veće stope nezaposlenosti te lošije ekonomske pokazatelje od ostatka zemlje iako je prošlo gotovo 150 godina od raspuštanja Vojne krajine. Rezultati su to istraživanja koje je za Institut za javne financije provela znanstvenica Marina Tkalec te ih opisala u članku „Razvoj i institucionalna nepromjenjivost Vojne krajine u Hrvatskoj“ . Cilj istraživanja bio je utvrditi postoji li veza povijesnih institucija i modernih stavova prema povjerenju i korupciji.
- Nalazi istraživanja koje je provela Tkalec upućuju na to da je povijest važna, da su institucije nepromjenjive i da su ovi dublji institucionalni odnosi važni, kako za donošenje politike, tako i za oblikovanje reformi – kažu u IJF-u.
Tkalec u ovom radu koristi prirodni eksperiment kako bi dokazala da povijesne institucije imaju dugoročni učinak na današnje institucije, društveni kapital i ekonomske ishode. Prirodni eksperimenti se uglavnom ne primjenjuju u hrvatskoj ekonomiji i makroekonomiji, no u sredinama u kojima se primjenjuju, pokazuju da je povijest važna i da povijesne institucije imaju dugotrajne posljedice, što će, ako se zanemari, potkopati većinu reformskih napora. Ističu da, iako se društveni kapital sporo mijenja, značajno određuje sposobnost društva za rast ostavljajući neka s visokom, a druga s niskom razinom društvenog kapitala.
- Habsburško carstvo poznato je po reputaciji „dobrih“ institucija i dokumentirano je da nekadašnji habsburški teritorij uživa više razine društvenog kapitala od onog svojih osmanskih susjeda. Međutim, nisu sve habsburške institucije bile prisiljene graditi društveni kapital, neke su bile osnovane za obranu jugoistočnih granica Carstva. Politička povijest i vrsta vojnog kolonijalizma koje su Habsburgovci održavali u Hrvatskoj više od 350 godina još uvijek u velikoj mjeri utječu na gospodarske rezultate u Hrvatskoj, posebno unutar zemlje – zaključuje znanstvenica.
Rezultati su, kaže, u skladu s kolonijalnom politikom Habsburgovaca koji su provodili visoko centraliziranu vlast preko svojih vojnih institucija, a istodobno nisu uspjeli osigurati odgovarajuća sredstva za ublažavanje siromaštva, ostavljajući narod da pribjegne korupciji.
- S obzirom na to da su ratni sukobi u Jugoslaviji 1990-ih potencijalni kanal utjecaja Vojne krajine na današnje ekonomske ishode, stavovi prema korupciji mogu preživjeti i ratove, dok se povjerenje u javne institucije narušava tijekom ekstremnih nasilnih događaja – zaključila je Tkalec.
Ovo je prvo istraživanje koje koristi tzv. prirodni eksperiment za Hrvatsku jer nadilazi jednostavnu mehaniku rasta i pruža dokaz da je povijest važna i da su institucije nepromjenjive i imaju dalekosežan utjecaj. Standard za postizanje tog cilja u modernoj makroekonomiji je upotreba prirodnih eksperimenata i njihovo spajanje s metodama posuđenim iz mikroekonometrije. Dosadašnja literatura pokazuje da je rast uzročno povezan s institucijama, društvenom strukturom i društvenim kapitalom, kako između, tako i unutar zemalja.
- Identificirajuća pretpostavka ovog istraživanja je da je Vojna krajina slučajno podijelila zemlju na razdoblje duže od 350 godina i uspostavila različite gospodarske i političke sustave s dviju strana granice. Rezultati istraživanja upućuju na to da je područje bivše Vojne krajine siromašnije od ostatka zemlje i da se taj nalaz može pripisati nižem međuljudskom povjerenju, većem povjerenju u javne institucije i stavovima o češćoj potrebi podmićivanja – zaključuje Tkalec te dodaje da ti učinci nisu samo statistički značajni, već su i kvantitativno opravdani jer Vojna krajina pomiče povjerenje u javne institucije u višu kategoriju u prosjeku za 14 do 34 posto.
Ograničenje studije je što se temelji na prošlim događajima i stoga se ne može generalizirati ili koristiti za nagađanja o budućnosti. Međutim, mogu se povući usporedbe. Može se, primjerice, tvrditi da je uloga Beča sada zamijenjena drugim političkim središtima i da su suvremene odluke o migracijama od istoka prema zapadu opet u rukama političara. Kao što povijest pokazuje, takve odluke imaju posljedice koje mogu trajati desetljećima i stoljećima.
- Ova studija daje značajan uvid u funkcioniranje gospodarstva i objašnjava čimbenike koji uzrokuju trajne razlike u ekonomskim ishodima unutar Hrvatske. Povijest je važna, bilo da je riječ o vojnom kordonu, epizodama nasilja i rata ili migracijama. Provođenje bilo kakve reforme ili ekonomske politike bez uzimanja u obzir institucija, društvene strukture i kulture, bit će neučinkovito i morat će se stalno ponavljati, jer za promjene putanje, potrebno je sagledati temeljne uzroke. Institucije i društva su postojani, ali se i mijenjaju, ponekad vođeni unutarnjim, a ponekad i egzogenim događajima – upozorava znanstvenica i dodaje da je, budući da su i donositelji politika i institucije sami po sebi endogeni, davanje preporuka prirodno složen zadatak koji zahtijeva empirijski realnu teoriju komparativnog rasta temeljenu na institucijama.
Empirijsko istraživanje koje istražuje uzročne veze tih endogenih elemenata može voditi izgradnji realnijeg teorijskog okvira za savjete o politici. Rezultati upućuju na to da je život na lokaciji koja je nekad bila dio Vojne krajine pozitivno povezan s većim povjerenjem u sudove i policiju. Kada se kontrolira činjenica da je ispitanik u posljednjih 12 mjeseci stvarno došao u doticaj sa sudom ili prometnom policijom, pojavljuje se statistički značajna, jaka i pozitivna veza života na bivšem području Vojne krajine i neslužbenih plaćanja, darova, odnosno mita, sudovima i prometnoj policiji.
- Vojna krajina je, dakle, negdje između visoko-institucionaliziranog Habsburškog carstva i podmićivanju-sklonog ekonomski slabije razvijenog kraja istočno od civilnog dijela Hrvatske, u ovom slučaju možda čak i pod utjecajem Osmanlija – kaže M. Tkalec.
Rezultati upućuju na to da pripadnost Vojnoj krajini ima statistički značajan negativan utjecaj na međuljudsko povjerenje, a i procjena povjerenja u sindikate je negativna. Stanovništvo Vojne krajine imalo je dobar razlog vjerovati Beču jer ih je štitio od lokalnih vlasti, feudalnih gospodara iz civilnog dijela Hrvatske i, što je najvažnije, od plaćanja poreza. U međuvremenu, ljudi koji su s istoka došli u Vojnu krajinu donijeli su sa sobom i kulturu Istoka i Osmanlija. A budući da Osmanskim carstvom, za razliku od Habsburškog, nije vladao zakon, ne iznenađuje da se podmićivanje na tim prostorima dulje održalo. Također, mješavina etničkog sastava stanovništva postavila je temelj za veće povjerenje u proširene obitelji i niže povjerenje među različitim etničkim skupinama, navodi se u istraživanju.
Eto i crno na bijelo sve što smo ionako znali, a sad je potvrđeno istraživanjem. Dalmatinska Zagpra, Hercegovina, Bosanska Krajina, Bosanska Posavina, slijedom i hrvatska Posavina, Banija, sjeverni dio Korduna i dio Like tik uz BiH...... Riješili smo se srpskog stanovništva koje je jedino znalo živjeti u tako surovim krajevima i odvajalo osmanlijsku ostavštinu od kakve takve kršćanske civilizacije. Danas su to prazni krajevi (osim Hercegovine), a oni što su ostali su u premalom broju da bi "školovali došlje" da se nauče živjeti u takvim krajevima. Koji tamo doďe, brzo odlazi jer se od divlje ljepote ne može živjeti, za što u velikom udjelu krivnju snosi država koju zapravo boli kiki za te posne krajeve. Stoga su ljudi odande surovi, vezani jedni uz druge radi golog preživljavanja. Takve karakteristike prenose dalje i kad se odsele u civilizaciju, pa stoga imamo more korupcije, nasilja, krađa, prijetnji, prevara, zavičajnih klubova i mentalitet tih ljudi koji potječe iz vremena ll balkanskog rata. Prošlo je 30 godina, mentalitet im se ne mijenja, čak se i proširio kao zaraza i među dobrim dijelom domaće populacije. I opet dolazimo do famoznog Bušića koji se prije 45 godina predviďajući događaje zapitao, "tko će nas spasiti od nas samih?"