U svjetlu nedavnih optužbi o korupciji u pravosuđu, treba podsjetiti da je korupcija već 2017. Strategijom nacionalne sigurnosti definirana kako sigurnosna prijetnja, rizik i izazov za RH. Uz to, ona negativno utječe na ukupan društveni razvoj u Hrvatskoj. U borbi protiv korupcije upravo bi pravosuđe trebalo imati jednu od presudnih uloga. No, ako se korupcija uvukla i u pravosudni sustav, tada je ugrožen jedan od ključnih antikorupcijskih mehanizama.
Još opasnije, prema javno iznesenim tvrdnjama, korupcija se upravo uvukla u najvažnije pravosudne mehanizme za suzbijanje korupcije – u uskočke odjele na sudovima. Za učinkovitu borbu protiv korupcije od presudne je važnosti da se korupcija prvo spriječi unutar pravosuđa, što se očito nije dogodilo. Time je ova situacija u pravosuđu postala sigurnosna prijetnja za Republiku Hrvatsku.
Napredovanja i imenovanja
Postavlja se pitanje u čemu je sustav zakazao. Kako je moguće da se nije pravodobno preveniralo korupcijske rizike u pravosuđu. Pođemo li od pretpostavke da je ključ uspjeha suzbijanja korupcije prevencija (odnosno uklanjanje onih rizika koji pogoduju pojavi korupcije), onda treba razmotriti koje smo to preventivne mehanizme stvorili u pravosuđu da bismo smanjili korupcijske rizike. U pravosuđu se preventivni mehanizmi u biti svode na objektivne i transparentne kriterije imenovanja i napredovanja u pravosuđu, imovinske kartice te sigurnosne provjere.
VIDEO: Zdravko Mamić o sucima
U odnosu na imovinske kartice, recimo samo to da zasad nisu iskorišteni svi potencijali postojećeg sustava koji omogućuje dubinske provjere iz kojih bi se mogao utvrditi nesklad između prijavljenog i stvarnog imovinskog stanja pravosudnih dužnosnika. U odnosu na sustav imenovanja i napredovanja u pravosuđu, sam Ustavni sud ukazao je na arbitrarnost pojedinih odluka Državnog sudbenog vijeća. No, dugoročno upravo je način selekcije kadrova ključan za promjenu percepcije u pravosuđu. Naime, pri imenovanju i napredovanju pravosudnih dužnosnika posebnu pozornost trebalo bi posvetiti integritetu kandidata te njihovoj potencijalnoj izloženosti korupcijskim rizicima.
U tom pogledu Državno sudbeno vijeće i Državno odvjetničko vijeće relevantne podatke mogu dobiti sigurnosnim provjerama. Postavlja se pitanje jesu li nam sigurnosne provjere sudaca i državnih odvjetnika potrebne odnosno jesu li one prihvatljive. U odnosu na povjerenje građana u pravosuđe, dovoljno govori podatak da je Hrvatska na začelju EU u pogledu percepcije nezavisnosti pravosuđa. No, unatoč tako lošoj percepciji pravosuđa, postoje jasno izraženi stavovi pravosudnih dužnosnika da se pravosudni dužnosnici ne bi smjeli podvrgavati sigurnosnim provjerama budući da je to zadiranje u nezavisnost pravosuđa. Udruga hrvatskih sudaca je svoj negativan stav prema sigurnosnim provjerama jasno iskazala pokretanjem postupka ocjene suglasnosti Zakona o državnom sudbenom vijeću s Ustavom.
S druge strane, nakon niza incidenata pojedini političari su se jasno zauzeli za jačanje sustava sigurnosnih provjera pravosudnih dužnosnika. Navedeno je posebice eskaliralo kada se saznalo da glavni državni odvjetnik pripada masonima, loži koju je vodio Nikica Gabrić. No, nakon toga se ništa nije promijenilo. Sigurnosne provjere pravosudnih dužnosnika bile su predmet ozbiljnih kritika te se tvrdilo da za nezavisnost pravosuđa nije prihvatljivo da SOA „imenuje pravosudne dužnosnike“.
S druge strane, neprovođenje sigurnosnih provjera dovelo je do imenovanja osoba na pravosudne funkcije čija je nezavisnost bila dovedena u pitanje, te je na kraju sve završilo ostavkom glavnog državnog odvjetnika. Sigurnosne provjere pravosudnih dužnosnika više su puta bile predmet razmatranja Ustavnog suda. Ustavni sud razriješio je pitanje ustavnosti i zakonitosti provođenja sigurnosnih provjera u odnosu na pravosudne dužnosnike. Pri tome je Ustavni sud jasno ponovio da je on nadležan za odlučivanje o suglasnosti zakona s Ustavom, a ne i za osporavanje samog zakonodavnog modela.
Ocjenjujući izmjene Zakona o Državnom sudbenom vijeću, Ustavni sud utvrdio je da predmetnim promjenama nije povrijeđena ustavna samostalnost i neovisnost Državnog sudbenog vijeća zajamčena člankom 121. Ustava RH. Dakle, iz navedenog slijedi da je na politici da odluči želi li i u kojoj mjeri provoditi sigurnosne provjere pravosudnih dužnosnika.
Uklanjanje rizika
O samoj svrsi sigurnosnih provjera pravosudnih dužnosnika u javnosti su iznesene brojne netočnosti, a što pokazuje visoku razinu nerazumijevanja njihove svrhe. Prema zakonskoj formulaciji, sigurnosne provjere provode se s ciljem jačanja sigurnosti organizacija, odnosno sprečavanja da pojedinci za koje postoje sigurnosne zapreke dođu u dodir s osjetljivim podacima ili da se na osjetljiva i važna radna mjesta u državnim tijelima imenuju osobe za koje postoji rizik od zloporabe radnog mjesta ili dužnosti, prava ili ovlasti na štetu nacionalne sigurnosti ili interesa RH.
Stavimo li navedeno u kontekst pravosuđa, sigurnosne provjere trebale bi pridonijeti tome da se na osjetljiva i važna mjesta u pravosuđu ne imenuju osobe za koje postoji rizik od zloporabe uključujući i rizik od korupcije. Naglasak je namjerno stavljen na doprinos, a ne na donošenje odluke o imenovanju. Navedeno se ističe kako bi se jasno otklonila teza da bi SOA imala ovlasti „imenovanja pravosudnih dužnosnika“. Naime, o postojanju sigurnosne zapreke odlučuje tijelo koje je tražilo sigurnosnu provjeru, a ne SOA.
SOA izrađuje svoje izvješće te ga dostavlja nadležnom tijelu. Kad govorimo o imenovanju ili napredovanju na pravosudne dužnosti, nadležno tijelo je Državno sudbeno vijeće ili Državno odvjetničko vijeće, te će upravo oni temeljem tog izvješća donijeti konačnu odluku o postojanju sigurnosne zapreke u odnosu na konkretnu osobu. Pri tome Državno sudbeno vijeće na temelju izvješća nadležne agencije samostalno donosi ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka. Navedeno znači da je postupanje SOA-e samo dio postupka prikupljanja podataka o kandidatima, čiju konačnu ocjenu u postupku imenovanja sudaca utvrđuje Državno sudbeno vijeće, koje je prethodno, u cijelosti samostalno i u skladu s propisanim kriterijima, utvrdilo najbolje kandidate za imenovanje.
Nakon takve provjere, Državno sudbeno vijeće samostalno donosi ocjenu sigurnosnog rizika i ona je u isključivoj autonomnoj nadležnosti Državnog sudbenog vijeća. I z svega navedenog mogli bismo reći da je svrha sigurnosnih provjera pružiti Državnom sudbenom vijeću i Državnom odvjetničkom vijeću širu sliku o kandidatu za pravosudne dužnosti. Navedena tijela do tih podataka ne mogu doći iz podataka o dosadašnjem radu pravosudnog dužnosnika, kao ni u razgovoru koji vode s kandidatom. Činjenice kojima bi mogla raspolagati SOA, a koje mogu upućivati na postojanje rizika od zloporabe položaja, zasigurno bi bile korisne navedenim tijelima pri izboru najboljih kandidata s neupitnim integritetom.
Pravni okvir za provođenje sigurnosnih provjera pravosudnih dužnosnika čini niz propisa među kojima su Zakon o sigurnosnim provjerama, koji se odnosi na provođenje sigurnosnih provjera u odnosu na sve dužnosnike, uključujući i pravosudne. Ostali zakoni odnose se na pravosudne dužnosnike. To su Zakon o državnom sudbenom vijeću, Zakon o sudovima, Zakon o Državnom odvjetničkom vijeću, Zakonom o USKOK-u. Između navedenih pravosudnih propisa i Zakona o sigurnosnim provjerama postoji određeni stupanj nekonzistentnosti i nelogičnosti. Naime, Zakon o sigurnosnim provjerama govori općenito o dužnosnicima na koje se odnose sigurnosne provjere, ne vodeći računa o specifičnostima koje vrijede za pravosudne dužnosnike. Kad zakon govori o tome tko je ovlašten podnijeti zahtjev za provođenje sigurnosne provjere on govori o čelniku tijela. U tijelima državne uprave to je ministar za ministarstva, a ravnatelj za agencije. No, u slučaju sudova to je predsjednik suda, koji može ujedno biti i uskočki sudac, pa bi to značilo da predsjednik sam za sebe traži sigurnosnu provjeru, te na kraju sam za sebe ocjenjuje da li kod njega postoji sigurnosna zapreka.
U odnosu na posljedice utvrđenja sigurnosne zapreke jedina posljedica je da sudac ne može napredovati na Vrhovni sud, ali i dalje ostaje sudac županijskog suda. Nigdje nije propisano da članovi tijela koja odlučuju o postojanju sigurnosne zapreke prethodno prolaze sigurnosnu provjeru. Integritet članova tijela kojima je povjerena selekcija najboljih i najčasnijih kadrova ne prolazi provjeru postojanja rizika zloporabe položaja. No, nisu to jedine nelogičnosti. Postoje tri vrste sigurnosnih provjera, i to sigurnosna provjera za pristup klasificiranim podacima, temeljna sigurnosna provjera, te sigurnosna provjera u svrhu zaštite sigurnosti štićenih osoba i objekata. Svaka ima svoju svrhu, a samo se temeljna sigurnosna provjera odnosi na provjeru rizika od zloporabe položaja odnosno zloporabe dužnosti.
Dio pravosudnih dužnosnika, posebice zaposlenika DORH-a, prolazi sigurnosnu provjeru za pristup kvalificiranim podacima, ali je njezina svrha drukčija od one koja je usmjerena na sprečavanje imenovanja na važne dužnosti osoba za koje se utvrdi sigurnosna zapreka. Premda se iz javnih istupa pravosudnih i državnih dužnosnika može dobiti dojam da svi pravosudni dužnosnici prolaze sigurnosne provjere, u stvarnosti je krug obuhvaćenih pravosudnih dužnosnika iznimno mali. Sigurnosne provjere jedino se sustavno provode u odnosu na one koji tek trebaju postati pravosudni dužnosnici. Jednom kad ste postali sudac ili zamjenik državnog odvjetnika više vas se ne podvrgava temeljnoj sigurnosnoj provjeri sve do kraja karijere. Jedini je izuzetak ako se pravosudni dužnosnik odluči kandidirati za suca Vrhovnog suda.
Dakle, od pravosudnih dužnosnika sigurnosnim provjerama podvrgavaju se samo kandidati za suce VSRH, te pravosudni dužnosnici koji rade u tzv. uskočkim odjelima. Čini se nelogičnim da kandidati za zamjenike glavnog državnog odvjetnika koji dolaze iz DORH-a ne prolaze temeljnu sigurnosnu provjeru. Ovdje treba ukazati na još jedan moment. Dok se kandidati za suce VSRH provjeravaju samo u postupku izbora, uskočki dužnosnici (suci i zamjenici državnih odvjetnika) raspoređeni su odlukom čelnika tijela u specijalizirana tijela za suzbijanje organiziranog kriminala i korupcije, te bi se za njih morale redovito obnavljati sigurnosne provjere. Zakon o sigurnosnim provjerama propisuje obvezu obnavljanja sigurnosne provjere svakih pet godina. Ako su poštovane zakonske odredbe, postavlja se pitanje kako su „druženja“ osječkih, ali i nekih drugih sudaca ostala nezamijećena. Na primjeru afere oko bivšeg glavnog državnog odvjetnika pokazalo se koliko su važne sigurnosne provjere za kvalitetan izbor čelnih ljudi u pravosuđu.
Dok se i dalje za glavnog državnog odvjetnika ne traži sigurnosna provjera, sada je aktualno pitanje sigurnosne provjere kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Zakonska regulativa i u ovom slučaju nije izričita i do kraja neupitna. Naime, nije sporno da kandidati za suce Vrhovnog suda moraju proći sigurnosnu provjeru. Kako je kandidat za predsjednika Vrhovnog suda ujedno i kandidat za suca tog suda, onda bi, analogno, trebalo tumačiti da se i za kandidate Vrhovnog suda trebaju provesti sigurnosne provjere. No, zasigurno će biti i onih koji će tvrditi da to nigdje izričito ne piše za proceduru kandidiranja za predsjednika Vrhovnog suda. Ipak valja podsjetiti da imenovanjem za predsjednika Vrhovnog suda ta osoba ujedno postaje i sudac toga suda.
Odluka o zaprekama
U odnosu na postupak sigurnosne provjere postoji pogrešna percepcija i razumijevanje na koji način ona funkcionira. Zakon propisuje da je sigurnosna provjera postupak kojim nadležna tijela utvrđuju postojanje sigurnosnih zapreka za fizičke i pravne osobe. Pogrešna je percepcija da je SOA nadležno tijelo za utvrđivanje postojanja sigurnosne zapreke. Naime, SOA će nakon što provede sigurnosnu provjeru dostaviti svoje izvješće nadležnom tijelu koje je podnijelo zahtjev za provođenje provjere. U izvješću će se nalaziti i mišljenje o postojanju sigurnosne zapreke, ali je donošenje konačne odluke o postojanju zapreke na nadležnom tijelu, a ne na sigurnosno-obavještajnoj službi.
Postupak sigurnosnih provjera pravosudnih dužnosnika razlikuje se ovisno o tome provode li se one radi imenovanja na pravosudne dužnosti ili radi rasporeda u USKOK ili uskočke odjele na sudovima. Razlika se sastoji u tijelu koje je podnositelj zahtjeva za provođenje sigurnosne provjere odnosno koje je nadležno za donošenje konačne ocjene o postojanju sigurnosne zapreke. U slučaju imenovanja sudaca nadležno tijelo je Državno sudbeno vijeće, odnosno za imenovanje zamjenika općinskih državnih odvjetnika nadležno je Državno odvjetničko vijeće. Za razliku od toga, pri imenovanju ravnatelja USKOK-a i njegovih zamjenika ovlašteni čelnik je glavni državni odvjetnik. Kako su sukladno Zakonu o sigurnosnim provjerama za podnošenje zahtjeva za provođenje sigurnosne provjere nadležni čelnici tijela, to bi u slučaju četiri uskočka odjela na županijskim sudovima značilo da su predsjednici tih sudova nadležni za podnošenje zahtjeva.
No, to bi također značilo da su ti isti predsjednici nadležni i za donošenje konačne odluke o postojanju sigurnosne zapreke za sve suce u uskočkom odjelu. A to je iznimno problematično zakonodavno rješenje za funkcioniranje sigurnosnih provjera u odnosu na pravosudne dužnosnike. Naime, moguće je zamisliti da je predsjednik suda ujedno i uskočki sudac, pa bi iz takvog zakonskog rješenja on sam odlučivao o postojanju sigurnosne zapreke u odnosu na samoga sebe. Trebalo bi razmisliti o tome da se ta nadležnost možda prebaci na Državno sudbeno vijeće. Što sa sucem kojem je utvrđeno postojanje sigurnosne zapreke? Iz dosadašnje prakse Ustavnog suda na vidjelo su došle neke slabosti i nedorečenosti pravnog uređenja sigurnosnih provjera pravosudnih dužnosnika.
Kao prvo pojavio se problem zaštite procesnih prava osobe za koju je utvrđeno postojanje sigurnosne zapreke, te njezinih prava na uvid u izvješće o rezultatima provedene sigurnosne provjere. Osim toga, pojedini suci Ustavnog suda su, u izdvojenom mišljenju, istaknuli činjenicu da sudac, ako je doista sigurnosni rizik na poziciji VSRH, jednako je tako sigurnosni rizik i na bilo kojem drugom sudačkom mjestu. Nadalje, istaknuli su da bi DSV u svakom budućem postupku imenovanja sudaca u kojem se pojavi sumnja u sigurnosni rizik u pogledu osobe suca, trebao situaciju raščistiti i/ili skinuti sjenu sumnje s osobe suca, ili poduzeti mjere da se takva osoba trajno ukloni iz sudačkih redova. Nakon ovako iznesenih stavova pojedinih sudaca Ustavnog suda, još uvijek se ništa nije promijenilo te nisu utvrđena nikakva pravila za postupanje u slučaju da se za nekog suca utvrdi postojanje sigurnosne zapreke.
Takvi suci i dalje sude. Njihov je ugled narušen, ali su bez mogućnosti učinkovite zaštite svoga ugleda. Upravo takvo nedorečeno stanje pridonosi daljnjem gubitku povjerenja građana u pravosuđe. S obzirom na sve teže optužbe na račun pojedinih pravosudnih dužnosnika, ali i na sve brojnije „pravosudne incidente“ (koji su svojom frekvencijom već dobili pojavne oblike), te sve niže povjerenje građana u pravosuđe, više nema dvojbe da su promjene nužne i da moraju biti hitne. Imenovanje predsjednika Vrhovnog suda nije reforma i ono samo po sebi neće dovesti do ključne promjene. Tek će eventualna djela novog predsjednika možda pridonijeti promjenama.
No, puno važnije je da se sustav imenovanja i napredovanja u pravosuđu korjenito promjeni, te da se puno već pozornost posveti upravo integritetu osoba koje se imenuju na pravosudne dužnosti. Sigurnosne provjere sustavno se provode jedino za one koji su najmanje izloženi korupcijskim rizicima, a to su kandidati za pravosudne funkcije. S druge strane, postoje pojedina sudačka mjesta koja su po prirodi stvari više izložena rizicima, a ona trenutačno nisu podvrgnuta provjerama. Ako se nešto želi promijeniti u pravosuđu, onda bi zasigurno trebalo promijeniti obuhvat pravosudnih dužnosnika koji se podvrgavaju sigurnosnim provjerama, te jasno propisati posljedice u slučaju kada se ustanovi postojanje sigurnosne zapreke u odnosu na suca ili državnog odvjetnika.
Državno sudbeno vijeće i Državno odvjetničko vijeće trebali bi biti zaduženi za odlučivanje o postojanju zapreka u odnosu na sve sigurnosne provjere koje se provode za pravosudne dužnosnike. No, i članovi tih tijela trebali bi biti njima podvrgnuti. Uz to bi i samo pravosuđe trebalo pokazati veću odlučnost u čišćenju vlastitih redova od osoba koje krše etičke standarde sudačke i državnoodvjetničke profesije
Nema drzave u kojoj ne postoji korupcija,, ali se ista u tim drzavama (u koje usput receno Hrvati masovno sele) a i nekim drugima - sankcioniraju/kaznjavaju. ALI u Hrvatskoj korupcija nije ni iznimka, cak ni masovna pojava, nego je stiltil zivota: ukradi, prevari, snadji se, jer ako se ne obogatis preko nosi - nesposoban si i ne vrijedis. Samo, prevara i lopovluk su u Hrvatskoj na cijeni. Zar ne slavimo i hvalimo kao ugledne biznismene likove koji su poceli sa ukradenim/smuljanim drzavnim novcem ili ratnim profiterstvom????? I sad imamo, kao sto smo i imali situlaciju i drzavu u kojoj se korupcija podrazumijeva i sve je na prodaju: oprost poreza/carina, oprost kaznenog gonjenja, radno mjesto, napredak u karijeri,,,,,, cak i lijecenje u bolnicama,,,, i sve je, ali ama bas sve, umrezeno po sistemu "ja tebi, ti meni", pa svatko svakoga necim ucjenjuje. Korupcija kod nas nije segmentirana, ona je prekrila sve pore zivota jer mi ne zivimo u demokraciji, nego partitokraciji, pa su stranke na najodgovornija mjesta postavile nestrucne/nesposobne ljude koji onda cine sustav. I netko bi onda od takvog sustava trebao traziti da se bori protiv korupcije?! Ha, ha, ha, ha, ha, ha,,,,,,,,