Može zvučati nevjerojatno, ali svaka kriza vlade u Italiji ima drukčiju pozadinu, a dosad ih je bilo 66 uključujući i ovu drugu premijera Giuseppea Contea. Od nastanka Republike poslije Drugog svjetskog rata Italija je kronični bolesnik po promjenama vlada i premijera. Jedino su Alcide De Gasperi (1946. - 1954.) i Silvio Berlusconi (2001. - 2006.) uspjeli ostati premijeri svih pet godina mandata, ali su tijekom tih godina morali podnijeti i ostavke i sastavljati nove vlade. No, pitanje je i koliko Italiju koštaju tolika smjenjivanja vlada i premijera.
Dakle, u 75 godina bilo je 66 vlada i 29 premijera. U posljednjih 26 godina Francuska je imala petoricu predsjednika (Mitterand, Chirac, Sarkozy, Hollande i Macron), Španjolska petoricu premijera (Gonzalez, Aznar, Zapatero, Rajoy i Sanchez), a Njemačka troje kancelara (Kohl, Schröder i Merkel). U istom razdoblju Italija je 13 puta promijenila premijera, s time što su neki, istina, bili na toj funkciji i po dva puta.
Da bi se osnovala nova vlada bez prijevremenih izbora, kao što će biti sada, potrebno je 10 dana, a s izborima 70 dana. No, postoji i problem smjenjivanja ministara koji se često događa. Svaka promjena povlači za sobom i smjenjivanje cijele ekipe prethodnog ministra, od šefa kabineta do tehničkog osoblja, gotovo tisuću osoba. Ministarstvo ostaje praktički paralizirano oko pet mjeseci. Sve to vrijeme gubi se silan novac.
Treba li mijenjati izborni zakon da bi se došlo do duljeg trajanja vlada, a time i do njihove učinkovitosti? U posljednjih 27 godina izborni zakon izmijenjen je čak četiri puta, ali ni jednom izmjenom, unatoč i najboljoj namjeri, nije riješen srž problema. To dokazuje da uzrok vladinih kriza nije loš izborni zakon. One nastaju voljom političara da ih stvaraju. Istina, bilo je i kriza zbog korupcije, ali je u igri uvijek nečija želja za rušenjem vlade. Pa ako se formalno govorilo da je u pitanju korupcija, kasnije su optuženici oslobođeni optužbi.
Druga Conteova vlada pala je zbog čelnika jedne od stranaka u njezinoj koaliciji. Kada je u jesen 2019. nastala ta vlada, u njoj su bile stranke Pokret 5 zvijezda (M5s), Demokratska stranka (PD) i stranka Slobodni i jednaki (LEU). Nakon toga je iz PD-a izišao njezin bivši čelnik i bivši premijer Matteo Renzi i osnovao svoju stranku Italija živa (IV), ali je ostao u koaliciji. Njegova stranka, na osnovi ispitivanja javnosti, dobila bi na eventualnim izborima jedva tri posto glasova. Renzi je morao nešto učiniti da bi dobio na vidljivosti. Počeo je kritizirati Contea, pogotovo zbog sporosti u pripremanju programa za dobivanje europskog novca iz fonda za obnovu, a riječ je o 209 milijuna eura.
Mnogi su kritizirali Renzija što je otvorio krizu vlade u vrijeme pandemije, a komentatori su pisali da je hazarder i politički neinteligentan. Renzi nije odustao u zahtjevima za smjenjivanje Contea i govorio je da se može stvoriti nova vlada i bez prijevremenih izbora. Nije bio pod utjecajem “sunca i alkohola” kao Matteo Salvini koji je u kolovozu 2019. tražio prijevremene izbore i pune ovlasti. Lupila mu je i slava u glavu. Salvini je izišao iz vlade sa svojom Ligom te je stvorena druga Conteova vlada sa strankama lijevog centra i M5s, dok je prva bila M5s - Liga, dakle vlada desnice.
Renzi je uspio srušiti Contea, a nova se vlada stvara s bivšim predsjednikom Europske banke Mariom Draghijem na čelu kojega je kao premijera Renzi spominjao još prije godinu dana. Renzi je učinio pravo političko remek-djelo u svoju korist. Sada mi i oni koji su govorili da je samo sitni hazarder priznaju veliku sposobnost u političkoj igri. Dogodilo se sve kako je on htio. Dijelio je karte, potegnuo adute i pobijedio.
Predsjednik Sergio Mattarella objasnio je zašto se između prijevremenih izbora i stvaranja vlade s jakom ličnošću na njezinu čelu opredijelio za drugu opciju. Prijevremeni izbori značili bi blokadu Italije, odnosno nemogućnost odlučivanja najmanje nekoliko mjeseci. Nije to prvi put da se poziva u pomoć nestranačke stručnjake da izvlače Italiju iz ekonomske krize. Bivši guverner talijanske središnje banke Carlo Azeglio Ciampi vodio je nestranačku vladu od 28. travnja 1993. do 13. siječnja 1994., a kasnije je izabran i za šefa države. Bivši direktor središnje banke Lamberto Dini vodio je vladu od 17. siječnja 1995. do 11. siječnja 1996., a bivši europski povjerenik i profesor ekonomije Mario Monti vodio je tehničku vladu od 16. studenoga 2011. do 28. travnja 2013.
No, Draghi ne želi, kako se čini, stvoriti nestranačku vladu, već želi da u njoj budu i predstavnici stranaka kako bi i one imale odgovornost u donošenju mjera. Italija će vjerojatno polovicom dolazećeg tjedna imati novu, 67. vladu, koja će biti potpuno različita od svih dosadašnjih, odnosno političko-tehnička. Zemlja na Apeninskom poluotoku potvrđuje se kao laboratorij politike. Tu su nastale separatističke stranke (Sjeverna liga), populistički lideri (Silvio Berlusconi) itd., a sada i hibridna vlada.
>> VIDEO Najava izložbe 'Hrvatska svijetu'
pa tko će učiniti remek-djelo, ako ne Matteo Renzi...naučio je dobro Macchiavellija u Firenci