U utorak u ponoć istekao je rok do kojega je Europska komisija dala Italiji vremena “da se urazumi” i korigira planirani proračun za iduću godinu. No, kako je javio dopisnik Večernjeg lista iz Rima Silvije Tomašević, talijanski ministar ekonomije Giovanni Tria i prije isteka tog roka rekao je da talijanska vlada nema namjeru učiniti korak natrag u odnosu na predviđeni deficit od 2,4 posto BDP-a u 2019., 2,1 posto u 2020. i 1,8 posto u 2021. godini.
Italiji tako prijeti “procedura pretjeranog deficita”, novčana kazna do 0,5 posto posto BDP-a i obustava primitaka iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova. No to su tehnikalije, a širi pogled na sukob Europske komisije i aktualne “žuto-zelene” talijanske vlade zorno pokazuje kako sadašnje zajedničke makroekonomske politike Europske unije dodatno uništavaju zemlje poput Italije nakon što padnu u recesiju zbog nekog izvanjskog ekonomskog šoka, u ovom slučaju najprije 2008. globalne Velike recesije, a potom i 2011. i grčke dužničke krize.
Italija je i 2009. i ponovo 2011. i 2012. imala pad BDP-a i pad zaposlenosti osjetno veći od prosjeka eurozone i do danas se nije vratila na razinu BDP-a iz 2007., a nezaposlenost joj je još uvijek 10,1 posto. To je upravo ona situacija u kojoj je predsjednik Američke centralne banke Ben Bernanke 2009. godine rekao da će provoditi interventnu, nekonvencionalnu, drastično ekspanzivnu monetarnu politiku “sve dok nezaposlenost u SAD-u ne padne ispod pet posto”, a američki Kongres je rezao poreze, dizao limit javnoga duga i dopustio vladi da kupuje obveznice za koje su se privatna tržišta u panici skamenila.
Zahvaljujući tim i takvim makroekonomskim politikama SAD je iz Velike recesije izašao za 18 mjeseci i danas ima nezaposlenost nižu od tri posto.
Deset godina kasnije talijanski je BDP još uvijek oko četiri posto ispod pretkriznog iznosa: Italiji i sličnim zemljama (i Španjolska ima nezaposlenost od 14,9 posto, da ni ne spominjemo grčkih apsolutno katastrofalnih 19 posto !) europske interventne makroekonomske politike ni 2009. ni 2011. nisu bile dovoljno jake, a danas im se još i posve uskraćuju. Europska središnja banka i za njih gasi svoj program “kvantitativnog popuštanja”, a Komisija ih tjera na rezanje javne potrošnje i razduživanje, a to znači u deflaciju koja može rezultirati samo novim padom BDP-a i porastom nezaposlenosti. A zašto?
Zato što makroekonomske politike koje bi mogle biti korisne Italiji (Španjolskoj, Grčkoj, Francuskoj, Portugalu...) za Njemačku bi bile štetne jer ona već ima apsolutnu zaposlenost, odnosno nezaposlenost od samo 3,4 posto, a neke posebne politike za “sjever” i “zaostali jug”, prilagođene realnosti, njihovim strukturnim, kulturalnim i drugim specifičnostima, ne postoje.
Postoje samo one zajedničke koje, u biti, iz različitih razloga, ne odgovaraju ni “sjeveru” ni “jugu”. Rješenje za “jug” bila bi, dakako, zajednička europska industrijska politika, zajednička odgovornost za ujednačeni ekonomski razvoj cijele Unije, no danas se još ne vidi da bi “sjever” na nju ikada mogao pristati.
Italija ide u dobrom smjeru,( nadam se ubrzo i Hrvatska sa živim Zidom ) ili ravnopravniji odnosi između država ili izlazak iz eura , ova politika Njemačke mora prestati odmah , svaka država mora vratiti sebi monetarnu suverenost , granicee i valutu .... EU je propali projekat s ciljem porobljavanje naroda , odjebite više !